Predragi,
Što vam prvo padne na pamet kada čujete ovo današnje evanđelje? Zar ne da prvo na što pomislite je euharistija. I ne biste u tome pogriješili. Međutim, danas bih išao u jednom drugom smjeru da vidimo što je taj kruh života i možemo li mi biti taj kruh.
Vidite, postoje oni trenutci našega života kada smo iscrpljeni i umorni, kada malakšemo. Ne mislim samo na onu fizičku iscrpljenost, već i na duhovnu. To su oni trenutci kada smo mlaki, kada je naš odnos prema Bogu zahladio i kada nam se čini kao da nas ništa više ne može pokrenuti jer nemamo snage. To je onda kada smo upali u duhovnu lijenost. Možda još očitiji primjer duhovne iscrpljenosti jest onda kada dugo molimo na neku nakanu, učinimo toliko postova, žrtve i odricanja, a u našem životu nema nikakve promjene ili se naše molitve ne uslišavaju. Kao da je sve što činimo uzaludno i tada se znamo osjećati praznima i istrošenima.
No, onda se u jednom trenutku dogodi Božja intervencija gdje po nečijem svjedočanstvu ili možda po nekom susretu s drugim dobijemo motivaciju da se trgnemo, da se još više privinemo uz Boga jer sve što proživljavamo ima smisla. U konačnici, ne kažemo li možda kada odemo na neku duhovnu obnovu i ako čujemo dobar duhovni nagovor ili pak kad čujemo neku dobru propovijed kako je to ono što nas je nahranilo i dalo nam snagu za ići naprijed.
Razmislite sada o svima onima koji su vas na takav način nahranili. One koji nas ohrabruju, koji nas vole i brinu za nas. Njihovom prisutnošću mi se hranimo. Nismo li imali osjećaj sitosti onda kada smo se nalazili u njihovom društvu? Ništa nam nije bilo potrebno. Dovoljno je da smo s onima koje volimo. Oni su naš kruh koji nam daje snagu da možemo ići kroz ovaj život. Možda je taj kruh bio netko tko nam je rekao: opraštam ti.
Što ako Isus u današnjem evanđelju kada govori o sebi kao kruhu života misli upravo na takav način? Vidimo kroz evanđelja Isusa kako hrani mnoštvo. Ne samo da hrani mnoštvo umnažanjem kruha, već i svojom prisutnošću, ljubavlju, poučavanjem, svojim pogledom, dodirom, osmijehom… Vidimo da je on hrana za našu dušu koja je ranjena grijehom onda kada nam govori: Idi i ne griješi više. Sve je to ono što hrani našu dušu. Te osobine koje vidimo kod Isusa nisu pridržane samo njemu. One mogu postati i biti dio nas.
Sada vidimo da kruh života možemo biti i mi. No, pitajmo se kada smo zadnji put bili taj kruh drugima? Kada smo drugima izišli ususret, kada smo ih ohrabrili, uputili osmijeh, toplu riječ i sl. Možda je upravo danas prilika kada to možemo učiniti. Možda nam se ponekad učini da je Isus jedini kruh u košarici. No, što ako nas Isus tom izjavom da je kruh života želi poučiti kako treba izgledati naš život – da naš život bude kruh koji će druge hraniti.
Vidimo da Isus započinje hranjenjem pet tisuća s pet kruhova i dvije ribe. No možda je to samo zato da nam privuče pozornost i da nam kaže da se doista ne radi o kruhu ili ribi. Radi se o nečemu drugome, a to je o načinu, odnosno stilu života. U današnjem svijetu ima mnogo kruha. Mnogi od tih kruhova neće nas nasititi i koliko god ih posjedovali i blagovali, neće nam biti dovoljno jer ćemo se i dalje osjećati gladnima. Međutim, postoji jedan kruh koji nas može nasititi. Taj kruh je onaj koji s neba silazi, koji se u svakoj euharistiji spušta na naš oltar i daje nam se za hranu.
Kakav kruh danas jedemo? Ispunjava li nas ili nas ostavlja gladnima i neuhranjenima? Ne zaboravimo onu izreku: Ti si ono što jedeš. Ako želimo život, onda moramo jesti kruh života. Ako želimo donositi život drugima, onda moramo biti kruh života. A da bismo i sami mogli biti taj kruh, moramo se hraniti onim kruhom koji je s neba sišao.
Neka nam i današnja nedjelja bude poticaj da dođemo i uzmemo taj kruh koji nam Bog nudi iz svoje košarice kako bismo onda i sami postali ono što blagujemo. Isus nas danas želi nasititi, želi nas zapravo privući k sebi kako bismo ga još više željeli. Kao što želimo kruh kada smo gladni, budimo oni koji žele Isusa onda kada nas život i životne brige iscrpe.
vlč. Mario Žigman