Predragi!
Čovjek će često tražiti prečace. To vidimo na primjer po tome kada idemo u trgovinu i vidimo put po kojem su ljudi znali ugaziti travu kako bi si skratili put za nekoliko metara. Taj prečac tražimo i kad idemo na neko putovanje. Međutim, nekada se zna dogoditi da si prečacem otežamo put, jer ukoliko ne poznajemo cestu, a idemo tim prečacem, znamo zapasti na kaldrmu gdje se suočavamo s rupama na cesti. Siguran sam da nitko u tome ne uživa. Sjećam se jednog svog iskustva kada sam se našao na takvoj cesti. Misleći kako ću si skratiti put, zapravo sam si vremenski produžio jer su mi rupe na cesti otežavale putovanje.
Dok sam razmišljao o tome iskustvu došla mi je misao kako je naš život poput rupa na cesti. Naime, pogledamo li svoj život vidimo da se suočavamo s raznim rupama koje nam stvaraju određene teškoće (možda je to bolest, neka nesigurnost, strahovi…). Te rupe nas sprječavaju da idemo naprijed. Kao što automobilom pokušavamo izbjeći rupe na cesti, istu stvar činimo u životu. To iskustvo onda primjenjujemo i na duhovni život. I na duhovnome putovanju želimo izbjeći rupe na koje nailazimo. Nadamo se kako će nas život u vjeri osloboditi tih rupa.
Zar ne kako pomislimo da ako smo blizu Bogu, znači da će naš život postati lakši. Međutim, Sveto pismo pokazuje suprotno. Prisjetimo se Abrahama koji se odazvao na Božji poziv i kojemu je Bog obećao da će postati ocem naroda. Ubrzo nakon toga Bog od njega traži da žrtvuje svoga sina kako bi ga stavio na ispit vjere. To je samo jedan od primjera iz Starog zavjeta. Pogledajmo u Novom zavjetu. Vidimo učenike koji su uglavnom završili mučeničkom smrću. U konačnici, pogledajmo Isusa. Nakon krštenja poslan je u pustinju gdje je bio kušan. Kroz sav svoj život susretao se s izazovima i rupama, sve do križa. Kada slijedite Isusa i ako želite vršiti njegovu volju, nije pitanje hoće li doći do rupa, već kada.
Te će nas rupe našega života dovesti do krize vjere. Kad upadnemo u neku od njih onda ćemo često reći: „Zašto Bože? Zašto baš ja?“ To su trenutci kada donosimo osobnu odluku tko je za nas Isus. Današnja Božja riječ pokazuje da pitanja vjere dolaze neočekivano. Isus usputno ispituje učenike da vidi što oni misle o njemu, kako ga doživljavaju. To je pitanje danas upućeno i nama. Možemo dati razumski odgovor, ili ponuditi neki biblijski, ali kad udarimo u rupu života tada pitanje postaje osobno. Tada dolazimo do te točke u kojoj sami moramo reći što nam Isus predstavlja.
Neke od tih rupa na koje nailazimo vidimo kod sv. Petra. I on se suočio, rekao bih, s dvije rupe s kojima se i mi suočavamo. Prvo je Petrovo razočaranje. Petar nije očekivao da će Isus trpjeti. On ga je doživljavao kao kralja, osvajača koji će ispraviti nepravde u narodu, osloboditi ih od rimskog tlačenja. Međutim, Isus se pokazuje drugačijim što nije bilo u skladu s Petrovim očekivanjima. Petar se razočarao što nam pokazuje jedan drugi izvještaj gdje Petar Isusu govori: Bože sačuvaj, to se tebi ne smije dogoditi. Nismo li se i sami znali naći pod takvim rupama u svome životu. Očekujemo drugačiji život. Drugačije planiramo, a onda Bog poremeti naše planove i što se dogodi? Razočaramo se jer nije onako kako smo isplanirali. Razočaranje nas dovodi do iskušenja da budemo manji nego što jesmo. Iskušava nas da izgubimo iz vida ono najbitnije. Često ćemo u takvim situacijama stavljati svoje planove ispred Božjih planova. Često ćemo naglasak stavljati na ono što mi vidimo, a ne ono što Bog vidi. Nije li to učinio i Petar? Danas naučimo slušati Boga u svome životu kako bismo slijedili njegov plan čak i onda kada ga ne razumijemo, jer je njegov plan uvijek bolji od našega. Božji pogled je uvijek dublji, širi i dalji od našega pogleda. Potrebno je samo vjerovati u to, a to nije lako.
Tu dolazimo do druge Petrove rupe, a to je Isusov poziv upućen učenicima. I tu se obično borimo. Isus je rekao da se odreknemo samih sebe i uzmemo svoj križ. S jedne strane čini nam se tako lakim zadatkom. No, kad se s tim križevima i odricanjima susretnemo znamo da nije nimalo lako, jer često promatramo Isusa kao nekoga tko zadovoljava naše potrebe, uslišava naše molitve i daje nam smjernice kako učiniti život lakšim. Želimo izbjegavati rupe, ali postoje ceste našega života koje nas vode jedino kroz te rupe.
U našem duhovnom životu postoji samo jedna cesta koja nas vodi do Boga. Na tome putu nailazit ćemo na rupe koje nam neće biti ugodne. Međutim, Isus nam je pokazao kako s njime možemo nadvladati te rupe. To ćemo moći tako što ćemo živjeti za više ciljeve, da ne budemo oni koji ćemo se zadržavati na niskim ciljevima, jer stvoreni smo za visoke – stvoreni smo za nebo. Sjetite se svojih ciljeva koje ste ostvarili. Kakva god se prepreka na tome putu naišla, uspjeli ste ju prijeći jer ste imali visoki cilj i niste dopustili da vas prepreke spriječe u ostvarenju istih.
Bog ne uklanja rupe, bol i patnju jer se u tome možemo susresti s njime. Taj put nije lagan. Isus nikada u svome govoru nije obećavao lagan život, ali je obećao da takav život donosi radost. Zapravo, donosi vječnu radost. Zato poslušajmo Tomu Kempenca koji nas provocira pitanjem: Zašto se bojite uzeti križ kad kroz njega možete osvojiti kraljevstvo? Ne bojmo se, već ga uzmimo i osvojimo kraljevstvo Božjega srca.
vlč. Mario Žigman