Predragi!
Skloni smo tome da se branimo, pa čak i onda kada znamo da smo pogriješili. Branit ćemo svoj status, položaj ili uvjerenje. To se na najbolji način očituje onda kada se upoznajemo s nekom novom osobom. Gledat ćemo i provjeravati želi li ta osoba zadirati u našu privatnost, u ono što nama daje jednu svojevrsnu sigurnost. Zapravo, gledat ćemo je li to osoba koja želi osporiti naša uvjerenja, vrijednosti i mišljenja, je li prijetnja našem identitetu i razumijevanju Boga, sebe i svijeta. Htjet ćemo provjeriti je li ta osoba za nas ili je protiv. To je pitanje s kojim se susrećemo na svjesnoj ili nesvjesnoj razini.
Takvo pitanje i takva zabrinutost sadržana je u susretu Pilata i Isusa u današnjem evanđelju. Vidimo Pilata koji provjerava Isusa: „Jesi li ti kralj Židovski?“ Ono što Pilat stvarno želi znati jest to: je li Isus prijetnja njegovom identitetu, njegovoj moći i vladavini. U Pilatovu pitanju „Što si učinio?“ krije se njegova stvarna zabrinutost. Pilat je zabrinut oko svoga položaja; boji se je li njegov položaj sada ugrožen, jesu li njegova uvjerenja i vrijednosti poljuljane.
Sve su to brige koje dotiču svakoga od nas kada se susrećemo s nepoznatom osobom, drugačijim idejama ili uvjerenjima, novim odlukama koje bi mogle utjecati na nas. Poput Pilata, želimo znati što moramo učiniti kako bismo obranili svoje kraljevstvo, a kraljevstvo koje želimo obraniti je kraljevstvo našeg postojećeg stanja. Ne želimo da netko zadire u naš vlastiti identitet, vrijednosti, uvjerenja i mišljenja. Ne želimo da itko dovodi u pitanje naše shvaćanje Boga, sebe, drugih ili svijeta. Reći ćemo to je privatna stvar. I sigurno da želimo braniti svoju moć, privilegije ili udobnost za što smo možda naporno trudili kako bi izgradili svoje maleno kraljevstvo koje će nam dati svojevrsnu sigurnost i zaštitu. Ne želimo da itko zadire u tu našu sigurnost i komociju, a još manje da traži od nas promjene. Ukoliko se nađe takva osoba pokušat ćemo zaštititi svoje kraljevstvo pod svaku cijenu.
No, ipak iz nedjelje u nedjelju, zadiremo u to naše malo kraljevstvo koje se tako često uzdrma. U svakom euharistijskom slavlju molimo „dođi kraljevstvo tvoje“ – želimo da dođe kraljevstvo u kojemu će Krist biti naš kralj. Molimo da dođe kraljevstvo ljubavi i suosjećanja, milosrđa i oprosta, mira i svetosti. Molimo zapravo da Bog bude u središtu našega srca, života i svijeta. Tražimo promjenu da ovaj svijet, naši životi i odnosi budu drugačiji.
Ako doista iskreno molimo tu molitvu „dođi kraljevstvo tvoje“ – onda moramo živjeti, govoriti i ponašati se u skladu s onim što molimo. Moramo promijeniti svoj način razmišljanja, gledanja, djelovanja. Ovo stanje u kakvom se sada nalazim mora nailaziti na promjene i poticati me da izlazim iz svoga kraljevstva koje sam izgradio u svojoj komociji, sigurnosti i moći i u kojemu sam ja kralj. Ako sam ja kralj u svome kraljevstvu, tada Krist nema mjesta u mome životu. No, ako želim da Krist bude kralj moga života, onda moram znati da nisam ja kralj.
Zar ne kako tako često molimo da dođe Božje kraljevstvo, a ipak se zadržavamo i ostajemo u kraljevstvu koje smo sami izgradili. Ne želimo izići iz svoga kraljevstva kako bismo ušli u Božje kraljevstvo jer ono od nas katkada traži nelagodu, protivljenja i situacije u kojima nas drugi neće razumjeti.
U obrani svoga kraljevstva skloni smo tome da živimo kao da istina pripada nama. Jasno da želimo znati što je istina, no postoji mračna i opasna strana posjedovanja istine. Kada tvrdimo da smo jedini čuvari istine, stavljamo se u poziciju da tu istinu moramo braniti, čuvati i štititi. Svoju istinu namećemo drugima. Podižu se granice i grade zidovi, a razgovori se svode na monolog. Tada smo u opasnosti da više ne slušamo Isusov glas. Postajemo gluhi poput Pilata. Isus nije dao odgovor Pilatu što je istina, jer istina ne pripada nama. Istina pripada Bogu – pripada Isusu – jer on je Put, Istina i Život. Umjesto toga da posjedujemo istinu, mi trebamo pripadati istini. Tek tada ćemo čuti i slušati Isusov glas. Isus govori da ostanemo u istini, a ne da ju posjedujemo. To znači da ostanemo u njemu.
Odgovorimo si danas na pitanje pripadamo li istini ili živimo i djelujemo kao da istina pripada nama. Svatko tko pripada istini sluša Kristov glas. No, čiji glas slušamo ako živimo i djelujemo tako da istina pripada nama? Tada slušamo svoj glas, glas svoga kraljevstva. Iziđimo stoga iz svoga kraljevstva kako bismo čuli Kristov glas dopuštajući mu da nas uvede u svoje vječno kraljevstvo koje ne poznaje granice.
vlč. Mario Žigman