Na Duhos sam krenula dolaziti prije pet godina. Svaki novi utorak i novi susret obogaćivao je moje poznavanje vjere, ali me i sve više vukao Gospodinu. Međutim, nikada nisam razmišljala kako bi u zajednici i djelovala. Redovito sam dolazila, a gotovo nikoga nisam poznavala jer bih uvijek po završetku susreta odmah otišla kući. Nakon otprilike dvije i pol godine u meni je počela rasti želja da upoznam te mlade ljude, da na neki način postanem dio njih. Uvijek me je iznenađivala njihova radost, vedrina i zajedništvo. I sama sam im htjela pripadati, ali nisam mogla i znala prići. Zapravo sam se nadala da će nekada netko od njih stići do mene prije nego li ja izjurim van.
S vremenom sam počela dolaziti i na molitvu ponedjeljkom. Sjećam se kako mi je to uvijek bio izazov jer je kapelica vrlo mala, a bila je svaki put ispunjena i jedva bih pronašla mjesto. I tu sam, kao i utorkom, redovito odlazila čim bi molitva završila. Sve do jednoga ponedjeljka kada sam došla i cijeli taj susret ja sam Gospodinu „objašnjavala“ kako je meni dobro kada dođem tu, kako me ispunja i raduje, ali da ja ne mogu više dolaziti jer mi je neugodno, nikoga ne poznajem. Duboko u sebi zapravo sam se nadala nekom Njegovom rješenju. Na kraju susreta, jedna jedina osoba koja me poznavala, tada kolegica s faksa prozvala me pred svima i rekla mi da ne odem odmah, da ostanem s njima na druženju. To je bio početak mog novog puta.
S vremenom sam se htjela priključiti i nekom timu. Sjećam se da je jednom kapelan nakon susreta rekao kako bih mogla ući u medijski tim, da tu mogu pisati izvještaje, raditi plakate. Ja sam samo pomislila kako ja nemam dara za to i kako ću ja u ČUPOS-e. Mislim da je već tada Gospodin zvao, ali ja se puno puta ne odazovem. Nekada ne prepoznam poziv, nekada prepoznam, ali ja mislim kako ja nisam sposobna za to, a nekada napravim ono što bi trebala svaki put, prepustim se. I On vodi jer On i zna što je naumio i kako će me do toga i dovesti. Tako je bilo na hodočašću u Aljmašu prije dvije godine. Nekako je, neki bi rekli slučajno, ja vjerujem Njegovom providnošću, fotoaparat završio u mojim rukama. Tu sam počela fotografirati i nakon toga ušla u medijski tim.
Sve ono što sam mislila da neću znati, da ja za to nisam talentirana Gospodin mi je preko divnih ljudi pokazao i poučio me. Njemu je bilo dovoljno moje malo „da“, a ono što On meni daje kroz ovu zajednicu je puno više od onoga što ja dajem Njemu.