U svijetu postoji mnogo skupina koje se identificiraju na različite načine: po boji kože, po uniformi, po zajedničkim interesima. Neke se skupine prepoznaju po tetovažama, dok se neke prepoznaju po načinu prehrane. Međutim, crkva je jedinstvena. Po prvi put i jedini put u povijesti, Isus je stvorio grupu ljudi čija je identifikacija ljubav. Boja kože, materinji jezik, prehrana, uniforma – ništa od toga nije bitno. Identifikacijska oprema onoga tko je Kristov je ljubav.
Dolazimo do pitanja: je li istina da je svaka ljubav doista ljubav? Čini mi se da je odgovor ne. Nije sve ono što se naziva ljubavlju doista ljubav. Živimo u vremenu za koje možemo reći da je obilježeno inflacijom riječi ljubav. Na svakom koraku čujemo riječ ljubav. Puna su nam usta riječi u ime ljubavi, a da smo zapravo daleko od one prave istinske ljubavi. Jednako tako trebamo reći da ni sve ljubavi nisu jednake.
Znamo da i nekršćani mogu biti primjer onoga što znači ljubiti druge. Kao što je Isus rekao: Ali ako ljubite one koji vas ljube, kakvo li vam uzdarje. Jer i grešnici ljube one koji ih ljube. Prema tome, nevjernici mogu ljubiti. Mogu pokrenuti dobrotvorne organizacije, darovati svoje vrijeme i novac, umanjiti patnju drugih. Kao kršćani, ne smijemo umanjivati stvarnost njihove ljubavi.
S druge strane ponekad će nevjernik pokazati više ljubavi nego netko tko se naziva vjernikom. U ovom slučaju riječ je o onoj osnovnoj ljubavi koja je vođena mišlju: sve, dakle, što želite da ljudi vama čine, činite i vi njima. No, ovakvoj vrsti ljubavi ipak nešto nedostaje. Nedostaje joj ona novost zbog koje Isus govori da daje novu zapovijed. Isus nas poziva da ovu ljubav podignemo na viši stupanj. Isus ne želi da se prema drugima odnosimo samo onako kako bismo se odnosili prema sebi, već da se prema drugima odnosimo onako kako se on odnosi prema nama. Novost ove zapovijedi je u tome što se Isusov učenik treba usredotočiti na njega.
O kakvoj je ljubavi riječ? Zamislite jednu majku čija kćer teško boluje od zarazne bolesti. Liječnici su majci poručili da ne ljubi svoju kćer jer bi time ugrozila vlastiti život. Jednom kada je dijete počelo teško disati, majka je, potpuno zaboravivši na sebe, uzela kćerku u naručje. Misleći samo na svoje dijete koje je na samrti, bez razmišljanja o sebi nježno ju je poljubila. Majka se zarazila i ubrzo nakon toga umrla.
Iz ovoga vidimo da istinska ljubav zaboravlja sebe. Ona ne poznaje opasnost. Prava ljubav ne računa na cijenu. U Svetom pismu, u Pjesmi nad pjesmama čitamo da mnoge vode ne mogu ugasiti ljubav, niti je rijeke potopiti. Zašto nam Isus zapovijeda da ljubimo? On daje ovu zapovijed jer poznaje naša srca. U svakome od nas postoji dio koji se protivi takvoj bezuvjetnoj ljubavi. Unatoč primjeru koji imamo u Isusovoj ljubavi prema nama, ipak postoji dio nas koji kaže da takva ljubav nema mjesta u svijetu u kojemu živimo. Mi ćemo radije ostati na onoj osnovnoj, temeljnoj ljubavi. Takva ljubav kaže: Naravno, trebamo ljubiti druge, to je potrebno, ali do određenih granica.
Nije li to ono što ponekad činimo. Povučemo crtu i kažemo više od ovoga ne mogu. Preko ovoga ne mogu prijeći. Ugodna nam je ona vrsta ljubavi zbog koje se ne osjećamo nelagodno. Možda bismo bili sretni s takvom vrstom ljubavi, ali nije to ono što Isus od nas traži.
Ono što on od nas zahtijeva je sasvim jasno. Trebamo ljubiti onako kako je on nas ljubio, a njegova je ljubav požrtvovna i bezuvjetna što vidimo na križu. Toliko nas je ljubio da je dragovoljno predao svoj život za nas. Nije razmišljao o svojoj sigurnosti, nije razmišljao o tome koliko je nelagodno podnijeti mučeništvo, nije gledao na cijenu. Nije povukao crtu i rekao da preko ove granice ne želi ići. Njegova ljubav ne poznaje granice.
A kakva je naša ljubav? Naša je ljubav ponekad sebična. Zanemarujemo osobu koja je pored nas, koja je gladna ljubavi. Ponekad je lakše naći kakav izgovor i onda ćemo reći da se ne bismo trebali miješati u tuđe živote. Čini nam se ljudskim mjerilima nemoguće ljubiti onako kako je Isus nas ljubio. Možda bismo još mogli ljubiti u ponekim prigodama, ali ljubiti bezuvjetno i požrtvovno cijelo vrijeme čini nam se preteško.
No, moguće je jer nas Pismo uči tome. Moguće je onda ako ljubimo Boga, a njega ćemo moći ljubiti zbog toga što je on prvi ljubio nas. Ovo je ključno. Što smo više ispunjeni Isusovom ljubavlju, to ćemo više moći tom ljubavlju ljubiti druge. Ljubav se tada jednostavno širi. Ona nije zatvorena u sebe, već se prenosi. Ljubiti kako nam Isus zapovijeda u današnjem evanđelju znači da trebamo uroniti u njegovu Riječ, sakramente i dopustiti da njegova ljubav uđe u naše živote i osnaži nas da ljubimo i služimo onima oko sebe. Možda nekada u tome nećemo uspjeti, ali to ne znači da bismo trebali odustati. Kad ne uspijemo to je kao kad u trčanju ostanemo bez kisika. To se zove anaerobno trčanje. Uzrokovano je time što tijelo troši više kisika nego što ga uzima. Mnogi pokušavaju trčati na taj način jer time poboljšavamo izdržljivost i opću formu. Mnogi pokušavaju ljubiti na takav način. Ljube s velikim žarom, ali se brzo umore. Tada je potrebno zastati, uhvatiti dah. Potrebno je ustrajati u takvoj ljubavi kako bismo poboljšali izdržljivost u svjedočenju i življenju svoje vjere. Vidite, šest dana mi smo pozvani anaerobno ljubiti. Umorimo se i sedmoga dana pravimo stanku da dođemo do daha. Zapravo, odmaramo se u Gospodinu. Dopuštamo mu da nam dadne svoj dah kako bismo ljubili onom ljubavlju kojom on ljubi nas. Neka ta anaerobna ljubav bude naša identifikacijska oznaka po kojom će nas drugi prepoznati.
vlč. Mario Žigman