Predragi!
Ako bih vas upitao kada primamo Duha Svetoga pretpostavljam da bi gotovo svi rekli da ga primamo u sakramentu krštenja, a puninu toga Duha primamo u sakramentu Potvrde. No, ako bih vas upitao kada ste imali iskustvo Duha Svetoga, što biste odgovorili? Pretpostavljam da bi svatko od vas dao različite odgovore. Iskustvo Duha Svetoga je onda kada smo se osvjedočili da on djeluje u nama. S druge strane, postoji i onaj dio koji će možda reći da još uvijek nije imao iskustvo Duha Svetoga. Ako se nalaziš među njima danas je prava prilika da se obratiš Gospodinu da ti utisne to iskustvo u srce.
Reći ću vam kada sam ja imao prvo iskustvo s Duhom Svetim. Bilo je to u mojoj tinejdžerskoj dobi. Naime, imao sam jako dobrog župnika koji je u nama mladima rasplamsao vatru Božje ljubavi. Prvi puta kada sam mu rekao da razmišljam o svećeničkom pozivu preporučio mi je da za razlučivanje svoga poziva molim litanije Duhu Svetom. Tada sam prvi puta zastao i molio se trećoj božanskoj osobi. Znao sam da postoji Duh Sveti. O njemu sam slušao na vjeronauku u školi, na katehezama, ali nisam razumio kakav je to Duh. Što on čini? Koja je njegova uloga.
Kako sam odrastao tako sam i učio više o svojoj vjeri. Ljubav prema Duhu Svetom je postojala, ali rekao bih da je tinjala. To je bilo dok nisam na trećoj godini studija slušao jedan kolegij: Otajstvo trojedinoga Boga. Na tom kolegiju jedna mi se rečenica sv. Bernarda iz Clairvauxa duboko urezala u srce, a odnosila se na Duha Svetoga. Kaže on: Duh Sveti je poljubac i zagrljaj Oca i Sina. Iako se ova rečenica urezala u moje srce, ipak nisam odmah o njoj razmišljao. Budući sam pravio zapise predavanja ponovno sam slušao to predavanje kako bih ga dopunio. Opet je ista rečenica ostavila snažan utisak u mome srcu. Tada sam počeo razmišljati o tome što bi to značilo.
Dugo sam razmišljao i u srce mi je došla misao kako je Bog taj poljubac i zagrljaj poslao meni na dan moga krštenja. Od tada na Duha Svetoga gledam na način kako me Bog grli i svoje usne stavlja na mene kako bi me ljubio. Zapravo, znate kako je to? To vam je kao kad uzmete malo dijete i ne možete ga prestati ljubiti koliko je drago i koliko ga volite. To je ono što po Duhu Svetome naš Bog čini nama. U tome se trenutku moje srce otvorilo Duhu Svetome gdje sam osjetio taj isti Duh.
Duh Sveti predstavlja dušu, životnu limfu Crkve i svake kršćanske zajednice; to je Božja ljubav koja od našeg srca čini svoje boravište. Zbog toga da bismo mogli primiti i imati iskustvo toga Duha potrebno je otvoriti svoja srca.
Nije li to ono što su učinili apostoli na dan Pedesetnice? Čekali su obećanje koje im je Isus dao. Prisjetite se: kaže Isus ne napuštajte Jeruzalem dok vam ne pošaljem Silu Odozgor. Pretpostavljam da je apostolima, jednako kao što je i meni bilo nejasno o kakvoj je to Sili riječ, kakav je to Duh, koja je njegova uloga. I oni su slušali o tome Duhu dok je Uskrsli bio s njima. Govorio im je o Duhu Branitelju, Duhu Istine koji će ih upućivati u svu istinu, koji će im govoriti što je pravednost, što je osuda, što je grijeh. Ipak, čini mi se kako nisu razumjeli o čemu Isus govori. Čini mi se da su se i sami pitali kako će prepoznati to iskustvo Duha. No, unatoč tome što nisu razumjeli otvorili su svoje srce i na dan Pedesetnice Duh Sveti silazi na njih i osposobljava ih da iziđu iz gornje sobe. Daje im snagu koju nikada prije nisu osjetili kako bi mogli svjedočiti. Još k tome, primaju darove da ih svi narodi mogu razumjeti svojim jezikom.
U tome događaju pojavljuju se dvije reakcije. Prva je opisana u današnjem čitanju gdje kaže da su se divili, dok je druga opisana nešto kasnije gdje su se podsmjehivali i govorili da su se napili. Nisu li te dvije reakcije prisutne i danas? Dok drugima svjedočimo svoje iskustvo Duha Svetoga ili ono što Bog čini u našem životu, jedni će ostati zadivljeni i radovati se zajedno s nama jer je Bog živ i to će mijenjati njihove živote. S druge strane bit će i oni koji će nas ismijavati, koji će nam govoriti da smo ludi, da smo opijeni. Možda bismo mogli reći da i jesmo opijeni, ali ne vinom ovoga svijeta, već Božjim vinom – njegovom ljubavlju.
Prema tome, bez obzira jesmo li ili nismo imali iskustvo Duha Svetoga, ipak bismo se svi zajedno mogli pitati čime smo danas opijeni? Je li to možda uspjeh pa ćemo se držati stalno iznad drugih smatrajući se boljima od njih; jesmo li opijeni od zauzetosti i iscrpljenosti; od želje i potrebe da se dokažemo? Jesmo li opijeni od perfekcionizma, ili od tog da uvijek moramo biti u pravu, da možda živim na način gdje ću upakirati svoj život u neki celofan? Možda smo opijeni od potrebe za odobravanjem ili time da neprestano razmišljamo o tome što drugi misle i govore o meni. Svako bi mogao navesti barem jednu stvar koja ga opija.
Vjerujem da bismo željeli prestati s takvom vrstom opijanja. Nekada ćemo možda u tome uspjeti, dok ćemo drugi put ponovno poskliznuti i opiti se vinom ovoga svijeta. To je opijenost koja truje i iskrivljuje naše živote. Zamagljuje našu viziju svetosti. Ne možemo vidjeti svoju ljepotu. Ne možemo vidjeti kakvi smo i što možemo postati. Nitko ne želi živjeti na takav način. Želimo vidjeti ono što Bog vidi u nama. Mogao bih se poslužiti mislima iz Maloga Princa: Samo se srcem dobro vidi. Ono bitno očima je nevidljivo. Prema tome, da bismo vidjeli što Bog vidi u meni potrebno je dopustiti Gospodinu da u sakramentu ispovijedi očisti oči našega srca kako bismo ih mogli otvoriti i gledati svijet, sebe i druge oko sebe Božjim očima. To je ono što Duh Sveti čini u nama. Otvorite danas svoja srca Duhu Svetome i osjetite taj zagrljaj i poljubac Oca i Sina koji se utiskuje u tvoju nutrinu.
vlč. Mario Žigman