Predragi!
Jučer dok sam išao prema Kršćanskoj sadašnjosti kako bih kupio križ za vjenčanje razmišljao sam o današnjem evanđelju, odnosno o Lazaru i bogatašu. Dok sam tako razmišljao ususret mi dolazi jedna žena koja je prosila i tražila da joj kupim potrebnu hranu u obližnjoj trgovini. Moram priznati da sam oklijevao budući je dovoljno mlada te sam smatrao da može pronaći neki posao. Dok sam razgovarao s njom i slušao njezinu priču kroz misli mi je prošlo današnje evanđelje. Kao da mi je Gospodin htio preko te osobe poručiti da je ona Lazar o kojemu sam netom razmišljao.
Ne poznajem tu ženu. Ne znam je li me prevarila, ali to i nije važno jer sam neprestano razmišljao nisam li ja taj bogataš, a ona Lazar. Kroz misli su mi prolazila brojna pitanja: Hoće li se ona jednoga dana tješiti u krilu Abrahamovu, dok sam ja u mukama? Jesam li time što sam joj dao koju kunu zadržao mjesto u krilu Abrahamovu ili ću ga vidjeti izdaleka, odvojenog provalijom koju nitko od nas ne može prijeći? Jesam li dao dovoljno ili sam trebao više? Sve su to pitanja koja se javljaju kada prispodobe tumačimo doslovno. Kada to učinimo, pitanja su obično beskrajna i na njih nema odgovora. S druge strane, prispodobama ne možemo pristupiti samo metaforički misleći da ona nema nikakve veze sa stvarnim životom. Svaka prispodoba dotiče naše živote i odašilje nam poruku. Što nam onda današnja prispodoba govori?
Prvo što govori jest to da je Bog zabrinut za siromašne i očekuje da i ja budem poput njega zabrinut za njih. To je jasno u cijelom Svetom pismu: i u Starom i u Novom zavjetu. Otkrivamo Božju prisutnost u našim životima brinući se oko onoga za što se Bog brine i djelujući onako kako Bog djeluje. Međutim, to ne znači da su siromasi naša ulaznica za raj. Ne kupujemo put do neba. Mi pomažemo siromašnima, hranimo gladne, smještamo beskućnike, pokazujemo milosrđe prema drugima jer je to naš kršćanski poziv. Pitanje nije što ja imam od toga, nego što oni imaju od toga. Ne bih trebao biti dobar prema nekome kako bih ja profitirao, već kako bi zbog moje dobrote drugi profitirao. To je ono što Bog čini. Zbog njegove dobrote i brige za nas siromašne mi smo oni koji smo profitirali – u konačnici dobili smo život vječni. Takav primjer trebamo nasljedovati. Nemojmo misliti da uvijek moramo dati novac. Ne. Ponekad je bogatstvo koje drugome možemo dati naš osmjeh, dobra riječ, ruka podrške…To je prva poruka današnjeg evanđelja – trebamo se brinuti za siromašne kao što se Bog za njih brine.
Druga poruka evanđelja jest ta da postoji veza između ovoga života i budućega. Izbori koje donosimo, riječi koje govorimo i postupci koje poduzimamo u ovom životu imaju posljedice u budućem životu. Današnja prispodoba nije osuda da bogati idu u pakao, a siromašni u nebo. Ova priča nije toliko o našoj budućnosti, već o našoj sadašnjosti. Radi se o tome kako živimo ovdje i sada.
Na tome tragu još je nešto nad čime sam zastao. To su oni psi koji su Lazaru lizali čireve. Psi u ondašnje vrijeme nisu bili tretirani kao čovjekov najbolji prijatelj, već kao nečiste životinje. Možemo reći kako su psi označavali pogane, nevjernike. Sjetimo se susreta Isusa i Sirofeničanke koja je došla Isusu jer joj je kćer bila opsjednuta. Tražila je da ju Isus ozdravi, a on je rekao da ne priliči uzeti kruh djeci i dati ga psićima. Židovi su pogane nazivali psima. Kada to povežemo s današnjom prispodobom može se zaključiti da su psi koji su lizali čireve Lazaru zapravo pogani. Oni su mu iskazivali milosrđe i pomagali u njegovoj boli. Dok sam o tome razmišljao došlo mi je u misli koliko je onih koji nisu kršćani, a opet imaju puno više ljubavi od mene. To me navelo da preispitam svoju ljubav prema bližnjemu. Potaknulo me da i od onoga tko nije kršćanin mogu učiti kako ljubiti bližnjega i kako mu ublažavati bolove. U konačnici; na jednome mjestu apostol Pavao govori: pretječite se u ljubavi i služenju. Ne bih li i ja kao Kristov učenik trebao pretjecati druge u ljubavi?
Svaki put kad ljubimo bližnjega kao samoga sebe, svaki put kad ljubimo svoje neprijatelje, svaki put kad drugome pristupim na način da u njemu vidim Božju sliku i priliku otvaraju se vrata neba i provalija nestaje. Ne mogu vam dati detaljne upute kako ćete to činiti u svome životu. To je nešto što svatko mora živjeti na svoj način. To je izbor koji je pred nama svaki dan. Može se to dogoditi u braku, na poslu, u školi, na uglovima ulica. Možda je upravo onaj bližnji u potrebi tvoj Lazar kojega ti Bog šalje kako bi ti po njemu otvorio vrata svojega kraljevstva.
vlč. Mario Žigman