Draga braćo i sestre!
Svatko od nas ima sat – bilo da ga imamo u svojoj kući, na ruci ili na mobitelu. Tijekom jednoga dana mnogo puta pogledamo na njega jer nam pomaže u orijentaciji s vremenom. Pomoću njega dogovaramo susrete. Sjetimo se samo trenutaka kada se dogovorimo da netko dođe po nas. Prije nego što dođe ta osoba po nas mi se pripremimo i čekamo taj trenutak susreta. Ponekad, ako se puno prije spremimo taj trenutak čekanja može biti nestrpljiv.
Rekao bih da nešto slično postoji i u duhovnome životu. Ova nedjelja označava početak posebnog razdoblja koje se zove advent. Advent znači dolazak nečeg vrlo važnog. Što je to? Je li riječ o Božiću? Da, veselimo se tome, ali veselimo se i dolasku još jednog vrlo važnog događaja, a to je Isusov povratak.
Mogli bismo reći da je advent poput sata jer nas poziva da se pripremimo na susret s Gospodinom, a da bismo se mogli s njime susresti potrebno je biti budan, da se trgnemo od uspavanosti. No, što nas to uspavljuje? Nije li to grijeh? Rekao bih da je grijeh poput anestezije jer nas umrtvi, uspava. Grijeh nas uljulja u našem životu i prepustimo se kako kaže Pavao pijankama, razvratnostima, bludništvu, svađama, ljubomori, ljenčarenju… Zbog čega živimo takvim, rekao bih površnim životom? Jer smo zaboravili gledati na duhovni sat. Zaboravili smo na Isusov poziv da budemo budni, jer vidimo, on još uvijek nije došao kako nam je obećao. Budući da nije došao razmišljamo u tome smjeru da neće ni sada doći. Sve nas to dovodi do toga da živimo od danas do sutra ili kako kaže Sveto pismo: jedi, pij dušo moja… živimo kao da nikada nećemo umrijeti. Ipak, nitko od nas neće vječno živjeti ovdje na zemlji.
Zbog toga na početku adventa vidimo Isusa koji nas ne tješi, već nas upozorava na budnost. On nas želi protresti. Govori da će njegov povratak biti kao što su bili dani Noini. Naše adventsko vrijeme počinje kada nas Isus vraća u priču o Noi i korablji. To je jedna od omiljenih biblijskih priča. Ona zaokuplja maštu djece, mladih i starijih. To je važna poruka jer kada razmišljamo o crkvi često ćemo čuti da je crkva ta korablja. No, kakvi su bili Noini dani? Ljudi su bili pokvareni, a zemlja puna nasilja. Stoga je Bog odlučio tome stati na kraj. Jedino su Noa i njegov dom našli milost u Božjim očima zbog svoje pravednosti. Zbog toga Bog daje naredbu da Noa sagradi korablju kako bi sačuvao svoj život.
Trebamo znati da je to bilo vrlo sušno razdoblje. Dugo nije pala kiša, a Noa gradi korablju. Možete zamisliti što su susjedi govorili. Ali ono što nisu rekli je: Noa, pomozi mi da sagradim korablju za sebe i svoju obitelj. I mi želimo biti sigurni od poplave. Za svijet je Noa bio luđak koji je gubio vrijeme i novac. Gradnja korablje je bila besmislena.
Ne gleda li se tako ponekad i na crkvu? Ponekad možda pomislimo da je riječ o gubitku vremena i novca. Pomislimo da bismo možda mogli raditi nešto pametnije i vrijednije od odlaska na misu i molitvu. Ima i pametnijih stvari u što bismo mogli uložiti svoj novac. Uvijek će biti primamljivo razmišljati na takav način, jer je tako bilo i u Noino vrijeme.
No, kada je došao potop ta arka više nije izgledala kao gubitak vremena i novca. Izgledala je kao najvažnija stvar ikada sagrađena. Noa više nije izgledao glup, već vrlo mudar. Bio je to čamac za spašavanje.
Što je s crkvom? Je li to gubitak vremena i novca ili je ipak najvažnija stvar koja je ikada sagrađena? Poput Noe prije nas, mi koji smo ovdje spremamo se za nešto. Ovo je advent, vrijeme priprema. Na nešto se spremamo, ali na što? Nije poplava, to sigurno, jer nam je Bog obećao da više nikada neće pustiti tako veliki potop. Ono za što se spremamo je dolazak Sina Čovječjega. Vjerujemo da nam crkva pomaže da se pripremimo za taj susret. Danas gradimo svoju korablju koja će biti naša sigurnost.
No, postoji razlika između nas i Noe. Noa je znao kada će Bog pustiti kišu na zemlju, a mi ne znamo kada će Isus ponovno doći. Jedino što znamo jest to da njegov dan dolazi kao kradljivac u noći. Bez upozorenja. Nema alarmni sustav. Bit će to iznenađenje, ali znamo da taj dan dolazi jer svatko će od nas umrijeti. Isus nas poziva da se pripremimo, da izgradimo svoju korablju. Još nije prekasno. Stoga, probudimo se.
Kada razmišljam o toj budnosti koja je važna tema adventa, u misli mi dolazi vožnja automobilom. Prije dok smo se vozili automobilom trebalo je biti budan, koncentriran. No, danas kod novijih auta vidimo da je to teže. Sustavi na automobilima su takvi da nas upozoravaju na one trenutke naše uspavanosti. Na autocesti znamo upaliti tempomat. Putujemo i lako se uljuljamo da ni ne obraćamo pažnju na put. Čini mi se kako su neki upalili tempomat života. Neki su se možda uspavali dok putuju ovim životom i misle samo na svjetovno. Isus nas poziva da se trgnemo jer ne znamo ni dana ni časa.
Pogledaj na svoj duhovni sat koji ti je Gospodin ostavio u današnjem evanđelju i pročitaj s toga sata da je sada vrijeme tvoga buđenja i građenja tvoje korablje koja će te dovesti u Božju kuću. Njegova se dolaska ne trebamo bojati jer će to biti prekrasan potop praštanja, milosti i ljubavi.
vlč. Mario Žigman