Predragi!
Mi smo narod očekivanja. Kad navečer legnemo u krevet, očekujemo da će sunce ujutro izići i da ćemo se probuditi. Očekujemo da će drugi stati na znak stop. Očekujemo da će vožnja od Osijeka do Đakova trajati 30ak minuta. Imamo očekivanja o tome kako se drugi trebaju ponašati, a ujedno kako bismo se i mi trebali ponašati u određenim situacijama.
Međutim, postoje i druga očekivanja. Takva su očekivanja dublja od onih svakodnevnih. To su ponekad očekivanja nade, a ponekad očekivanja straha. U svakom slučaju ona imaju snagu da nas zatvore. O čemu je riječ? Očekivanja nade stvaraju u nama kalup kakav bi svijet i život trebali biti. Ona su često ideali i snovi koji nas vode naprijed. Na neki način, opisuju našu viziju svijeta i onoga što želimo.
S druge strane, očekivanja straha su one životne stvari kojih se bojimo i koje želimo izbjeći. Kad god govorimo o želi da jednostavno preživimo sljedeći dan u pozadini je očekivanje straha. Na primjer, koliko puta znamo reći ako sutra preživim tu situaciju onda ću sve preživjeti…U pozadini se krije svojevrsni strah da nećemo uspjeti.
Kod očekivanja je stvar u tome što nas ona izvlače iz sadašnjeg trenutka i uvlače u budućnost koju još nemamo, osim onakvu kakva postoji u našoj glavi. Ubrzo se počinjemo ponašati i govoriti kao da su naša očekivanja postala stvarna. Dopuštamo da ta očekivanja oblikuju naše stavove, uvjerenja i način kako se odnosimo prema drugome. Ta očekivanja čak oblikuju našu sliku o tome tko je Bog, gdje se može pojaviti i kako bi trebao djelovati. Ako Bog ne ispuni naša očekivanja, odmah počinjemo preispitivati Boga, a ne sebe. Više vjerujemo svojim očekivanjima o tome što bi Bog trebao učiniti, nego što vjerujemo onome što Bog zapravo čini.
U današnjem evanđelju nastavljamo se družiti s Ivanom Krstiteljem. On je, kao i svaki drugi čovjek bio osoba očekivanja.
Prošle smo nedjelje slušali poziv na obraćenje jer se približilo kraljevstvo Božje. Ivan očekuje novo kraljevstvo, novog vladara. Očekuje gnjev, vatru, sjekire. Njegova očekivanja dala su mu zanos i snagu da se povuče u pustinju. Međutim, danas susrećemo drukčiju sliku Ivana. On je zatvorenik s pitanjem: jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo? Što se dogodilo? Herod je dao zatvoriti Ivana jer ga je prekorio zbog nemorala. Međutim, to je povijesni trenutak, ali Sveto pismo poziva da idemo dublje.
Iako je Herod dao zatvoriti Ivana, ipak bih rekao da je Ivan zatvoren u svojim očekivanjima. Herodov zatvor tek je vanjski simbol zatvora u kojem Ivan sada čeka. To je unutarnji zatvor razočaranja i neispunjenih očekivanja. Čuo je o svemu što Krist čini, ali ništa od toga ne vidi. Gdje je gnjev, oganj, sjekira? Gdje su čuda o kojima je čitao kod proroka? Zbog toga što ne vidi, Ivan šalje glasnika. Ivan je bio zatvoren u svojim vlastitim očekivanjima o tome tko je Mesija. Njegova vizija kraljevstva je premalena, a njegovo očekivanje Mesije preusko.
Tu leži opasnost i u našim očekivanjima. Naša nas vlastita očekivanja često zasljepljuju za onoga koji dolazi. Sami sebe zatvaramo premalim i preuskim pogledom na Boga, kraljevstvo, svijet, vlastiti život. Pokušavamo ograničiti Boga na naša vlastita očekivanja. Ali Bog nije takav i on često ne djeluje onako kako bismo mi očekivali.
Mislili smo da će nam Bog olakšati život tako što će ukloniti patnju, ali on ne uklanja patnju nego stoji s nama usred naše patnje i boli. Očekivali smo Boga da će nas učiniti prvima, a on nas poziva da budemo zadnji. Željeli smo da nas ojača, a on nas poziva da u svojoj slabosti prepoznamo njegovu jakost. Očekujemo Boga koji će uništiti naše neprijatelje, ali nam on zapovijeda da ih ljubimo.
Svaki put kad se neka naša očekivanja ne ispune ruše se zidovi našega zatvora. Bog u tim situacijama priprema put i daje nam izbor hoćemo li pobjeći iz toga zatvora ili ćemo s novim očekivanjima obnavljati i podizati nove zidove. Izići ćemo iz zatvora tek onda kada se oslobodimo svojih očekivanja. Kada otvorimo svoj um i srce većem kraljevstvu. Kada budemo više vjerovali Bogu, a manje svojim idejama o Bogu.
Došašće je vrijeme izlaska iz zatvora. To je vrijeme gdje bježimo od naših očekivanja koja imamo za Boga. To je vrijeme u kojem se pokazuje da raspad naših svjetova nije kraj svijeta. Stoga se pitajmo gdje smo se danas zatvorili u našim očekivanjima. Vrata naše ćelije su zaključana, ali samo iznutra. Otvorimo danas vrata i iziđimo iz tih granica svojih očekivanja. Novi svijet nas čeka. Što ćemo vidjeti? Slijepi gledaju, hromi hodaju, gubavi se čiste, mrtvi ustaju, a siromasima se naviješta radosna vijest. Sve te skupine ljudi, to smo mi. Bog uvijek dolazi onima koji su u tamnici.
vlč. Mario Žigman