Predragi!
Čini mi se kako svaki čovjek ima nešto u svome životu zbog čega osjeća krivnju ili stid. Možda je to neki događaj iz prošlosti kojega se ne želi prisjećati. Ili pak, jeste li ikada samo ležali u krevetu, pokušavajući zaspati kada vam iznenada jedan od najgorih trenutaka preplavi um? I što činiš? Ležiš i razmišljaš u sebi, zašto sam to učinio? Zašto sam to rekao? Zašto nisam napravio ili postupio drugačije? Čini mi se da svi imamo to iskustvo kada osjećamo stid i sram zbog nekog svog postupka. I sigurno da se svi želimo osloboditi takvih osjećaja.
Internet je prepun savjeta kako se nositi s krivnjom i sramom. Samo sam nasumično odabrao tri savjeta. Evo tri načina kako se nositi s krivnjom i sramom: 1) Suočite se s osjećajem krivnje. Oslobodite se takvog osjećaja tako što ćete razgovarati o njemu i podijeliti ga s ljudima kojima vjerujete. 2) Naučite sebi oprostiti – prestrogo osuđujete sebe. Oprostite sebi. 3) Ispitajte porijeklo svoje krivnje – je li razlog zbog kojeg osjećate krivnju razuman. Važno je priznati svoje greške i ako je potrebno nadoknaditi štetu. Ako osjećaj krivnje nema razumsko utemeljenje trebali biste prestati s nepotrebnim optuživanjem sebe za stvari na koje ne možete utjecati.
Kad god pročitam ovako nešto nameće mi se pitanje kako se točno oslobađaš osjećaja krivnje? Ili kako sebi oprostiti? Što ako je moja krivnja razumna? Vidite što ponekad činimo. Usmjereni smo samo na sebe i dolazimo do toga da ja sam sebe mogu spasiti, otkupiti… Nije li to egocentrično. Takvim pristupom onda mi ne treba Bog. S druge strane, svi intuitivno znamo da se s krivnjom i sramom moramo nositi. Milijuni članaka govore o tome. Ignorirati to i pretvarati se da je sve u redu isto je kao da sjedite u kući koja gori, s plamenom koji vas je okružio, a vi govorite: proći će samo od sebe. Ovdje nije tako vruće.
Istina je da svi želimo ukloniti takve osjećaje. Svi želimo da naš grijeh bude uklonjen, izbrisan. Međutim, to ne možemo sami. Jedino Isus može ukloniti naš grijeh, jer je došao kako bi odnio grijehe svijeta, kao što nam je danas u evanđelju navijestio Ivan Krstitelj.
Kušnja i grijeh mogu biti tlačiteljski. Mogu nas izjedati iznutra. Ponekad vidimo priliku za grijeh i znamo da se moramo oduprijeti iskušenju, ali je to tako teško. Ne želimo ponovno upadati u iste grešne obrasce. Želimo se boriti, oduprijeti. To je bitka koja se odvija u nama. Znamo da u toj bitci ponekad posrnemo i padnemo. Zbog toga nam je važna poruka evanđelja. Onda kada padneš nemoj očajavati jer postoji Onaj koji će te dići. Postoji onaj koji odnosi tvoj grijeh. Stoga je evanđelje poruka koju bismo trebali uvijek držati u svome srcu. To nije kao komad namještaja koji koristimo samo neko vrijeme, a kad se istroši onda ga bacimo.
Još je jedan razlog zašto nam je važna poruka evanđelja? Vidite, grijeh je nekako uvijek pred nama. Sotona je onaj koji napada naš um i podsjeća nas na naše najteže grijehe, najveće neuspjehe, čini sve kako bi nas osudio. Često susrećem u sakramentu ispovijedi ljude koji se žale upravo na tu stvarnost. Reći će, velečasni, već sam to ispovjedio/ispovjedila, ali i dalje osjećam krivnju i sram. Zbog čega je to tako? Jer te Sotona želi uništiti. Reći će ti da si nepopravljiv. Da je tvoj grijeh neoprostiv. I pogodi što još čini. Govori ti kako si u životu učinio više lošega nego dobroga. Nije li to ono što ponekad pomislimo kada kažemo: Meni ni Bog više ne može pomoći?!
Zbog toga je važno da poruku evanđelja nosimo u svome srcu. Možda ćemo se ponekad uhvatiti u tome misleći da nismo dostojni Boga. Međutim, tko je dostojan? Prvi među vama nemam pravo stajati ovdje ako gledam na svoje grijehe. Koliko nas puta možda preplavi osjećaj krivnje, srama i nedostatnosti? Često se promatramo kroz prizmu grijeha. Međutim, tu je važno znati da ja nisam ono što grijeh govori o meni, već ono što Bog govori o meni. Ovo je poruka nade i nemojmo ju nikada zaboraviti.
Ta poruka vodi nas prema drugoj poruci evanđelja, a to je da budemo svjedoci. Ivan Krstitelj je rekao: ja sam to vidio, i svjedočim – on je Sin Božji. Siguran sam kako ste mnogi ovdje okupljeni vidjeli na različite načine Božju intervenciju u svome životu. Nameće se pitanje jesmo li poput Ivana Krstitelja to vidjeli i posvjedočili? Ivan Krstitelj nas potiče da iznova krenemo na našem putu vjere. Prije nekoliko dana mogli smo čuti reportažu u emisiji „Provjereno“ o inicijativi muškaraca koji mole krunicu na trgu bana Jelačića u Zagrebu. Odlična inicijativa. Hvalevrijedna. Međutim, postoji jedna stvar koja mi se nije svidjela. Za vrijeme reportaže, ne znam je li ijedan muškarac posvjedočio o tome zbog čega dolazi tamo i što je Bog učinio u njegovom životu i zbog čega misli da je to važno. Čini mi se kako je samo p. Božidar Nagy bio spreman svjedočiti. Jesu li ostali propustili reći svoje svjedočanstvo, ono što je Bog učinio u njihovom životu? Čini mi se da nije ispravan stav reći: „svjetovnim medijima ne želim dati izjavu.“ Nije li apostol Pavao išao upravo poganima/svjetovnima? Nije li Jakov rekao: vjera bez djela je mrtva. Što koristi moja molitva ako nije praćena djelima? Prvo moram svojim djelima svjedočiti u obitelji, u župnoj zajednici, a onda i na širem području svog javnog djelovanja, pa i u medijima.
Današnje evanđelje potiče nas da preispitamo kakvo je moje svjedočenje. Polazim prvo od sebe. Kako ja svjedočim kao svećenik? Koliko sam puta možda propustio posvjedočiti ono što sam vidio – ono što je Bog učinio u mome životu? Neka nam današnji dan bude obilježen da promišljamo nad liturgijom čitanja očima vjere, a još više srcem. Dopustimo da nas poučava Duh Sveti, koji iznutra govori: to je On. On je Sin Božji koji je odnio grijehe svijeta, a također i moje grijehe.
I naposljetku zahvaljujmo Gospodinu na toj milosti, osobito na milosti sakramenta pomirenja gdje stvarno doživljavamo ovo što Ivan Krstitelj govori – Boga koji odnosi moj grijeh. Susret je to Boga i čovjeka, susret u kojemu Bog briše moj grijeh, krivnju i stid i poziva da budem svjedok toga događaja.
vlč. Mario Žigman