Predragi!
Često slušam kako se ljudi žale na svijet u kojemu živimo. Iz razgovora s njima dobije se dojam da svijet možemo okarakterizirati s dvije stvari: moralna iskvarenost i duhovna tama. Ako razmislimo malo dublje možda bismo mogli reći da je to ono što ponekad pronalazim u sebi. Moram priznati, poput Pavla, da ponekad činim ono što ne želim činiti i to je ono što čovjeka ponekad razara i često odvodi u stanje očaja. Međutim, Bog nas ne želi u stanju očaja. On nas poziva da budemo sol zemlje i svijetlo svijeta.
Kako ispuniti ovu zadaću da budemo sol zemlje i svjetlo svijeta? Čuli smo prošle nedjelje što je naš kršćanski identitet. Slušali smo o blaženstvima. Prema tome, ako blaženstva primijenimo na svoje živote tada možemo biti sol zemlje i svjetlo svijeta. Sol i svjetlo imaju pozitivnu upotrebu u ovome svijetu. Ipak, ako se zloupotrijebe mogu imati peckajući učinak. Sjetite se onih trenutaka kada je sol došla u doticaj s otvorenom ranom na tijelu. Ili pak, kada prst stavite na žarulju ili na plamen. Nije li peckalo? Isto bi se moglo reći i za nas ukoliko ne živimo po Isusovoj riječi.
No, kakav učinak imaju sol i svjetlo? Mi danas sol najčešće koristimo za poboljšanje okusa hrane. Što je vrijedilo i za svijet iz Isusovog vremena. Jeste li ikada probali jesti pomfrit koji nije bio posoljen? Pokušajte. To je grozan okus. Upravo prava količina soli daje potpuni užitak onome što je inače bljutavo. No, u Isusovo je vrijeme sol bila puno više od začina. U svijetu bez hladnjaka sol se koristila za očuvanje hrane, da se ona ne pokvari. Također se koristila za pročišćavanje žrtava što čitamo u Levitskome zakoniku. Sol je bila važna namirnica u ondašnjem vremenu.
Isus ovdje govori da, kao što je sol ključna za očuvanje hrane tako su kršćani odgovorni za očuvanje morala, pravde, društvene svijesti. Ali kao što smo rekli, sol ne samo da čuva, ona daje okus. Isto tako kršćani bi trebali dati okus svijetu. To je uloga crkve. Nije li to ono što je crkva kroz povijest činila. Često će se govoriti da je crkva protiv znanosti, medicine, umjetnosti i sl. Međutim, mnogi su znanstvenici potekli iz kršćanskih krugova. Crkva ima ulogu spriječiti od kvarenja grijeha i zloće. Ali kad Isus kaže da smo sol zemlje, on ujedno otkriva i jedan problem. Ponekad sol, ako se onečisti, gubi svoja svojstva. I mi kao kršćani, kada se pomiješamo s nečim drugim, gubimo svoja svojstva. Što mislim pod ovim?
Ponekad se dogodi da se pomiješamo s nečistoćama grijeha i živimo „divljim“ životom, a kada se umiješamo u vrijednosti svijeta, a ne u Božje vrijednosti tada ćemo ono loše proglašavati ispravnim, a ispravno lošim. Preokreće se hijerarhija vrijednosti. Na taj način gubimo svoja svojstva i više nismo oni koji poput soli čuvamo Božje vrijednosti u ovome svijetu, a onda ne čuvamo ni svoje srce od toga da se pokvari. Kao sol zemlje trebamo biti u ovome svijetu, ali ne od ovoga svijeta. Poput soli trebamo biti začin – da ljudima pored sebe učinimo ovaj život ljepšim mjestom.
Druga poruka koju nam Isus daje krije se u svjetlu. Mi smo svjetlo. Čini mi se da mi danas svjetlo shvaćamo „zdravo za gotovo“. Dovoljno je pritisnuti prekidač i evo svjetla. Međutim, to nije uvijek bilo tako. U konačnici, sjećam se svoga djetinjstva. Često je znalo nestajati struje. To je znalo trajati po cijelu noć i sutradan. Kada bi u noći nestalo struje odmah smo tražili svijeću kako bismo ju zapalili. I ono malo svjetlo uništilo je tamu. Ujedno, to je ono što je nas djecu radovalo jer smo se igrali pomoću sjene.
Ponekad svjedočimo tome da u našem duhovnome životu ostanemo bez svjetla. Prepoznajemo kako je svijet ponekad mračno i bolno mjesto. Međutim, mi imamo svjetlo koje može sjati kroz nas ako mu dopustimo. Prema tome, Isus želi da i ja budem svjetlo onima koji se nalaze u tami svojih nesigurnosti, očaja, straha. Kao kršćani trebali bismo davati učinke soli i svjetla. Sol čuva, a svjetlo osvjetljava.
Kako to mogu činiti? Tako što ću biti vjeran Isusovim zapovijedima, što ću živjeti blaženstva na koja me je pozvao. Svaki put kada odstupim od toga, postajem bljutav i moja svojstva nemaju više svoju vrijednost, a znamo što činimo kad je nešto bljutavo – ispljunemo to. Tako u Otkrivenju čitamo „kad nisi ni vruć ni hlada, ali jer si mlak – ispljunut ću te“. Bog nas ne želi ispljunuti već želi da budemo u njemu i poput njega svijetlimo i dajemo začin ovome svijetu u kojemu živimo.
vlč. Mario Žigman