Predragi!
Tema oprosta vjerojatno nije prva stvar koja bi nam pala na pamet kada razmišljamo o Pedesetnici. Kad spomenemo Pedesetnica prvo ćemo se sjetiti onoga što smo čitali u prvome čitanju. Vidimo učenike koji su okupljeni u gornjoj sobi. Čujemo šum poput naleta snažnog vjetra koji ispunjava kuću. Zamišljamo ognjene jezike kako silaze nad učenike.
Pretpostavljam da bi većina nas željela imati takvo iskustvo Boga. Želimo nešto opipljivo, znak, šum, viziju, nešto što će nam otkriti Božju prisutnost, nešto što vodi naš život i umiruje nas. Ipak, sv. Ivan ide malo dublje. On ne govori o onome što se događa oko nas, već o onome što se događa u nama. On u svome evanđelju provlači temu oprosta. Oprost otvara zaključana vrata, ponovno stvara život i šalje nas da budemo poput Isusa. Iako ovo nije jedina tema kada govorimo o Pedesetnici, ipak je važna i često zapostavljena.
Kada bih vas upitao što vam je najteže, vjerujem da bi jedan dio nas, nakon što bismo dobro promislili, rekli da je to oprost onome tko nas je jako uvrijedio. Znamo da trebamo oprostiti. Znamo da je to ispravno. Znamo da je to put onih koji su kršćani. To je ono što bi Isus učinio. Ipak, puno nam je lakše gledati drugoga kroz leću njegovog ponašanja prema nama, nego ga vidjeti onako kako ga Bog vidi. Još teže nego oprostiti drugome je oprostiti sebi. Toliko sam puta znao susresti ljude koji si prebacuju neku pogrješku i zbog toga kažu kako nikada neće moći sebi oprostiti zbog toga. Prema tome, vidimo da nas nepraštanje zaključava u strah, nesigurnost, u našu gornju sobu u kojoj želimo pobjeći od svega.
S druge strane, trebamo znati da oprost ne opravdava loša djela koja je netko učinio. Pitanje oprosta odnosi se na to hoćemo li toj osobi dati priliku da vrati svoju izvornu ljepotu. Pitanje oprosta odnosi se na to hoćemo li sebi dati tu priliku.
Ako zastanemo nad našim životom vrlo brzo ćemo prepoznati naše vlastite tame. Svi mi imamo svoje tajne, svoje slabosti i ograničenja, svoje grijehe. Sve to baca tamu nad naš život. To je tama koja mrvi naše živote i odvaja nas od Boga i od nas samih. Tama o kojoj razmišljamo plod je našeg grijeha. Problem je kada se promatramo samo kroz prizmu naših promašaja i grijeha. Često čujem ljude koji se omalovažavaju jer sebe cijene po svojim promašajima. No, Bog te ne gleda po tvojim grijesima i promašajima. On te želi izvesti iz te tame. Prema tome, kada se nađemo u tami često je to zbog našeg nepovjerenja prema Božjoj ljubavi. Ne vjerujemo dovoljno da nam Bog želi i može oprostiti. Time odbijamo da gledamo svoj život i svijet onako kako ih Bog vidi i onda se skrivamo.
Upravo je to ono što je učenike navelo da se skrivaju. Vrata su zaključana iz straha da ih se ne otkrije. Čini mi se da se oni ne skrivaju samo od Židova, nego se skrivaju i od samih sebe. Oni su sebe promatrali kroz prizmu Velikoga Petka. Vidjeli su svoja ograničenja. Vidjeli su svoju slabost i sebe su počeli podcjenjivati. Zbog toga se žele sakriti ne samo od Židova, nego i od samih sebe. Možda se i mi nalazimo u sličnoj situaciji gdje se želimo sakriti od samih sebe. Poričemo ono što se stvarno događa. Izmišljamo opravdanja i stvaramo svoje neke odgovore kako bismo sakrili istinu. Pravimo se da je sve u redu. Jesmo li ikada pomislili da bismo najradije iskočili iz vlastite kože? Zbog čega to kažemo? Jer ne želimo takav život. Ne želimo tako živjeti. Da bismo mogli doživjeti promjenu potreban nam je Duh Sveti kako ne bismo bili u tami. Jedino je Duh Sveti onaj koji nam može dati novi život. Potreban nam je Duh Istine koji će nas uvoditi u istinu o Bogu i o nama samima. Potrebno je da imamo Zagovornika koji će se zauzeti za nas i neće nas ostaviti kao siročad.
Mi trebamo Pedesetnicu. To je ono što Isus čini. On dolazi usred naših zatvorenosti i želi nas osloboditi od naših krivih slika.
Drugo što iščitavamo iz svetkovine Duhova, a to je da se događa novo stvaranje. Duhovi nas podsjećaju na početak knjige Postanka kada je Bog stvorio čovjeka. On je u čovjeka udahnuo svoj duh. Danas slušamo Isusa koji ponovno kaže: primite Duha Svetoga. Duhovi su novo rođenje. To je ono što Duh Sveti čini u nama. On nas nanovo rađa. Ne događa li se to u ispovijedi kada svećenik govori: „I ja te odrješujem: u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Tim odrješenjem mi smo ponovno rođeni, obnovljeni na novi život.
I treće što bih htio spomenuti to su znakovi koji nas prate na svetkovinu Duhova: vatra, vjetar i plameni jezici. Vatra obasjava naša srca i tjera tamu. Vjetar otključava i otvara vrata novom životu, a jezici naviještaju Božja djela i pozivaju da živimo praštajući. Prema tome, potreban nam je Duh Sveti s kojim ćemo surađivati kako bismo svjedočili čudesima u našem životu. Jučer na svjedočenju jedna studentica kaže kako je Duh Sveti djelovao u njezinu životu i onda kada ona nije surađivala s njime. Duh sveti i tada djeluje, a još više djeluje onda kada s njime surađujemo. Neka nas ova nedjelja Duhova nanovo rodi i otvori naša srca na suradnju s Duhom Svetim po kojemu Bog ispunja svoje obećanje da nas neće ostaviti kao siročad.
vlč. Mario Žigman