Ovaj se vikend, 14. i 15. travnja, održala duhovna obnova u svetištu Snježne Gospe u Petrovaradinu, gradiću na obali Dunava koji je trenutno dio Novoga Sada, iako je kroz povijest bio odvojen grad naseljen uglavnom hrvatskim stanovništvom. Svetište se nalazi na mjestu gdje je Eugen Savojski, zahvaljujući Gospinoj pomoći, porazio Turke i tako spriječio njihov daljnji prodor.
Najviše hodočasnika dolazi na datum kad se odigrala ta bitka, petog kolovoza. Hodočasnici mole za različite nakane na tome mjestu vjerujući da će, kao što je i Eugenu pomogla Gospa, i njima ona pokazati svoju milost. Vjerujući u posebnost ovoga mjesta, i sa željom da i sami osjetimo Marijinu milost koja je dana tomu kraju, došli smo otvoriti svoja srca i obnoviti svoju vjeru. Obnovu je vodio pater Arek, naš studentski kapelan, uz pomoć župnika iz župe Tekija, biskupa, svećenika, vjernika župe Tekija i nas mladih iz Osijeka. Meni se urezala u pamćenje rečenica „Ne bojte se!“ koju je pater ponovio više puta tijekom obnove. Zaista, pomislila sam, čega se bojimo? Zašto se bojimo? Kakav je to strah u našim srcima koji ih zatvara pred Gospodinom? Može li takav strah biti opravdan? Opravdati ga možemo time što smo ljudi, ali zar je to doista opravdanje? Zar naše ljudske slabosti mogu opravdati to što se ne izdižemo iznad svojih strahova, pogotovo kad nam je rečeno da se ne bojimo? Ni djeca se ne boje kada su uz svoje roditelje, a čemu onda strah nas, katolika, kada znamo da je nebeski Otac nad nama?
Ako nas je put odveo toliko daleko od Njega da se moramo bojati jer ga ne vidimo na tome putu, jer smo izgubljeni, jer lutamo i više ne vidimo svoj cilj, onda smo mi na jako lošem putu. Upravo su naši prijatelji Ivan i Ilija svjedočili na obnovi o svojem lutanju, o krivom putu na kojem su se zatekli, na kojem su bili željni ljubavi, na kojem su živjeli u strahu jer nisu vidjeli Oca. To o čemu su oni svjedočili u drugim oblicima proživljavamo svi, nitko od nas još ne zna sam pravi put jer svi smo mi još djeca koja padaju dok uče hodati stazom života. Ali ako idemo s Ocem, ako se od njega ne odvajamo, onda taj put nije neprohodan, onda taj put nije put straha, već je to put učenja, put ljubavi, put na kojem ćemo odrasti. Nije odrastanje čovjeka samo fizičko odrastanje niti odrastanje u kojem samo stječemo znanja koja nam olakšavaju trenutnu situaciju, već ovdje na zemlji moraju rasti naša srca te i njih trebamo hraniti. Svoja srca moramo hraniti više od svojih tijela jer njih nosimo u vječnost. Na putu našeg rasta uz našeg Oca imamo i društvo naših sestara i braće.
Oni su tu s nama i daju nam primjere sa svojih putova, no ponekad nas odvode od Oca i usmjeravaju na krive putove, ali moramo biti svjesni da su to ona naša braća i sestre koji još pužu budući da još ne znaju put – oni griješe. Zašto bismo išli tim putem? Čemu se vraćati puzanju ako vidimo da možemo hodati? Ni u životu se odrastao čovjek ne vraća onome sto je prešao. Pogledajmo onu svoju braću i sestre koji su bliže Ocu, pustimo ponekad da nas oni vode, učimo od njih. Naši prijatelji iz Petrovaradina na svojem putu nemaju mnogo braće koja bi ih povela do Oca putem katolika, ali znaju da ako krenu drugim putovima da mogu lako zalutati jer nisu stvoreni za te putove, jer to nisu putovi napravljeni za njih. To su tuđi putovi koji imaju drugačija pravila i drugačije znakove. Zato je bilo važno da dođemo k njima i da drugi dođu k njima, važno je bilo da oni znaju da nas imaju na svojem putu, iako nas fizički ne vide uvijek jer smo daleko. Moraju znati da su oni naši i mi njihovi suputnici na ovome svijetu. Moramo si međusobno pokazivati smjer k Ocu, stoga imajmo tu odgovornost u našim srcima i za druge jer se nitko od nas ne smije izgubiti. Mi nismo stvoreni da idemo sami kroz život, već smo ovisni o drugima, ovisni smo o ljubavi svojih bližnjih – mi smo jedni drugima hrana koju trebamo da bismo preživjeli, da bismo narasli, da bismo izdržali napore svojih putova.
Ivana Koić