U ponedjeljak, 23. travnja 2012. godine, održana je tribina za studente nazvana Grijesi modernog čovjeka: između poroka i bolesti.
Na tribini su predavale mr. sc. Ana Jeličić, znanstvena novakinja na Studijskom centru za forenzične znanosti Sveučilišta u Splitu i prof. dr. sc. Ružica Pšihistal, profesorica na Odsjeku za hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Obje su predavačice pokušale osvijetliti pitanje sedam smrtnih grijeha, tj. mana, poroka ili bolesti, kako se danas nazivaju u suvremenom društvu kojem je pojam grijeha samo reliktni ostatak Katoličke Crkve.
Grijeh je narušavanje odnosa s Bogom, istaknula je Ana Jeličić u svojoj uvodnoj riječi te napomenula kako se ni današnja medicina ne može od njega ograditi budući da suvremeno društvo gorko traga za formulom vječnoga života, a medicina želi preuzeti zadatke etike i religije. Mnogi danas češće odlaze po lijek nego na ispovijed jer je suvremenom čovjeku lakša kazna nego ispit savjesti. Potom se predavačica posvetila bližem pojašnjavanju svakog glavnog grijeha.
Oholost svoje porijeklo vuče iz anđelove i Adamove želje da budu poput Boga, ističe Jeličić. Oholi su ljudi zaljubljeni u vlastitu izvrsnost i skloni su lažnom predstavljanju. To su „moderni narcisi“ koji se u današnjici pitaju arhetipsko pitanje „tko je najljepši na svijetu?“
Zavist nastaje u odnosu prema drugom čovjeku, a stara je koliko i sam čovjek i kćer je frustracije, napominje Jeličić. Danas je sveprisutna kriza identiteta i zbog toga je važno biti bolji od drugoga, čak i u gorem.
Srditost je nedostatak kontrole emocija na poslovnom i društvenom planu, ističe Jeličić, a pogubni su i indiferentnost te potiskivanje ili negiranje emocija. Danas je postalo popularno iskorjenjivanje nasilja samim nasiljem, zbog čega se „suvremeno“ društvo unazađuje na staro stanje „zub za zub“.
Lijenost znači pasivnost, nedostatak energije i unutarnju prazninu te odražava konflikt u nama samima, navodi Jeličić. Lijenost je zapravo jedna vrsta kukavičluka jer umanjuje ozbiljnost izbora, potiče konformiranje, a bez rizika i cilja nema napredovanja. Bitno je istaknuti prezaposlenost, grijeh suvremenog čovjeka, te „moderne ljenčine“ koje nemaju vremena ni za mir ni za molitvu. „Praznina“ se također pripisuje mladima koji se sve više zatvaraju u vlastite svjetove koji potiču anksioznost i depresiju.
Bludnost je sveprisutna budući da se danas sve erotizira u kontekstu suvremene ponude i potražnje te tako tijelo lišavamo njegove biti i banaliziramo ga. Pomanjkanje srama i površnost veliki su grijesi suvremenoga čovjeka, napominje Jeličić, a ljudi su ustvari gladni osjećaja, pažnje i ljubavi.
Neumjerenost u jelu i piću pravda se prirodnom i biološkom potrebom čovjeka, a danas se ide iz krajnosti u krajnost, ističe Jeličić, te se „živi da bi se jelo, a ne jede da bi se živjelo“. Izraz „blagovanje“, koji je nekad označavao priliku za zajedništvo, suvremenoj je generaciji postao posve nepoznat.
Škrtost se očituje u želji za posjedovanjem, a sveopća se kriza osjeti u gladi za novcem, napominje Jeličić. Moderni čovjek akumulira materijalne stvari umjesto duhovne.
Kao zaključak Ana Jeličić s nadom napominje kako trebamo vjerovati da ondje gdje ima mnogo grijeha, prebiva i puno milosti.
Drugi je dio izlaganja nastavila prof. dr. sc. Ružica Pšihistal koja se osvrnula na književno gledište o sedam glavnih grijeha te istaknula nestajanje eksplicitnog govora o grijesima iz suvremenog postmodernog diskursa. No iako ih se danas ne priznaje grijesima, o njima se ipak implicitno razmišlja u popularnoj kulturi. Ti su grijesi ušli u našu svijest poput napamet naučene pjesmice, bez svjesnosti što zapravo znače.
Prvo djelo na koje se Pšihistal osvrnula jest Prudencijev spjev Psihomahija u kojem se alegorijski prikazuju grijesi personificirani u ljudskim likovima koji se sukobljavaju s analognim alegorijskim vrlinama, tj. krepostima. Važno je istaknuti da je opis prikazan u vidu bitke, a „borbene metafore“ poznate su u književnosti još od vremena sv. Pavla. Na kraju je bitna konačna pobjeda dobra jer grijeh biva nadvladan suprotnom krepošću.
Pšihistal se zadržava na dva grijeha – pohlepi i lijenosti. Pohlepa je korijen svega zla, ističe sv. Pavao, a danas je čak i moralno neutralna znanost ekonomije počela govoriti o pohlepi kao izvoru ekonomske krize kojom smo svi pogođeni. Pohlepa se posebice odnosi na devetu i desetu Božju zapovijed, ističe Pšihistal, budući da one simboliziraju neumjerenu i pretjeranu želju.
Grijeh lijenosti (lat. acedia) predstavlja nedostatak želje, a to je suprotno pohlepi, napominje Pšihistal i ističe kako je umjetnost novoga vijeka nezamisliva bez melankolije. Francesco Petrarca u svojem autobiografskom spisu vodi trodnevni dijalog sa svetim Augustinom i priznaje da je nemoćan pred svojom taštinom i žudnjom za Laurom, a to je jedan oblik oholosti. Sveti mu Augustin najviše govori upravo o lijenosti, a za lijenog čovjeka govori da „nije nikada cjelovit, nikada potpun, nikada na jednom mjestu“ te da „nitko nije nesretan protiv svoje volje“.
Pšihistal ističe kako je moderno društvo opterećeno pretjeranom aktivnošću i stalnim traženjem novih uzbuđenja te mu više nije dopušteno tugovanje kao u tradicionalnoj kulturi; više nema ni iskrenog smijeha ni plača, već vladaju mučnina i dosada. Marko Marulić u svojim teološko-moralnim djelima ističe kako je bitno imati na umu ono što nas čeka na kraju jer nam samo to pomaže da se odupremo grijehu. Pšihistal svoj govor zaključuje mišlju da je važno osvijestiti da se radi o bitci te kako rješenje nije ni ideološki infantilizam ni pretvaranje misli u terapeutska sredstva, već je važno tražiti oslonac u onome što je izvan nas, tj. u Bogu.
Maja Crnković