Tribina Nove znanstvene mogućnosti ostvarenja slobode prof. dr. sc. Tomislava Ivančića održana je 24. listopada 2012. godine na Poljoprivrednom fakultetu u Osijeku.
Prisutne je u ime djelatnika Fakulteta pozdravio dekan, prof. dr. sc. Vlado Guberac, koji je zaželio dobrodošlicu predavaču uz nadu da će nam svojim predavanjem pomoći pri otkrivanju smisla i spoznavanja onoga što jesmo. Potom je rečeno par riječi o životu T. Ivančića, doktora teologije, kanonika, sveučilišnog profesora emeritusa i utemeljitelja hagioterapije, nakon čega je klapa Mursa izvela dvije skladbe.
T. Ivančić podijelio je svoje predavanje na dva dijela. U prvom je dijelu izlaganja govorio o antropologiji općenito, tj. o pitanjima kojima se ona bavi, poput pitanja tko je čovjek i što je sloboda. Da bismo bolje razumjeli sadržaj koji nam se prenosio, bilo je bitno da se oslobodimo ideoloških natruha koje se vežu uz pojam duha, tj. da shvatimo razliku duha te religije i vjere. Pitanje je duha, naime, pitanje čovjeka uopće te zbog toga nema govora o vjeri, već o antropološkoj dimenziji čovjeka. Um je samo jedna od funkcija čovjekove duhovne duše, napominje T. Ivančić. Biološka je dimenzija čovjeka njegova najniža dimenzija, zatim slijedi psihološka, a potom antropološka dimenzija iz koje proizlazi duhovna duša čovjeka, iz koje pak proizlazi vjera koja živi od objave. Po duhovnoj se duši čovjek definira i tu se pojavljuju pitanja poput tko nas je stvorio i tko je stvorio prirodu.
Predmet je govora T. Ivančića klasična antropologija koja pokušava odgovoriti na pitanje što je to čovjek. Pojam antropologije dolazi od grčkih riječi anthropos, što znači čovjek ili pogled prema gore, i logia, što znači proučavanje ili istraživanje. Dakle, antropologija je istraživanje čovjeka kao čovjeka, ističe T. Ivančić. Tu su smještena pitanja poput što je moral, što je etičnost, odakle čovjek i kamo ide. Nema čovjeka koji ne zna tko je Bog jer ateisti ne mogu nijekati ono što ne poznaju. Bog se ne može razumski dokazati jer razum ne ide tako daleko, no to ne znači da vjera i um ne idu zajedno, već da razum ide samo do praga vjere. Danas su vrlo razvijene prirodne znanosti koje ne proučavaju cjelinu, već segmente. One nam, ističe T. Ivančić, najmanje pomažu, a danas ih smatramo najvažnijima te zaboravljamo na jednako vrijedne humanističke znanosti te filozofiju i teologiju. Klasična antropologija tvrdi da je čovjek duhovna duša, a duh se ne može racionalno proučavati, već intelektualno. Zato je znanostima danas teško odgovoriti na pitanja tko je čovjek, odakle mu sposobnost mišljenja i stvaranja, odakle mu savjest i osobnost. Bitan je čovjekov razvoj, ističe T. Ivančić, jer mi kao ljudi nismo ono što jesmo, već ono što možemo biti. Ako ništa ne radimo, onda zaostajemo za vremenom i zbog toga je bitno da spoznajemo i mislimo – bit je života rast i napredak. Odvojenost nas intelekta od racia dovodi do bezvoljnosti, a živimo u nehumanom društvu u kojem se govori samo o ekonomskim planovima, dok je čovjek na posljednjem mjestu. Znanje čovjeka ne čini nužno inteligentnim i sposobnim, već on treba planirati, djelovati, stvarati i ulagati sebe. Najviše je ovisnosti, napominje T. Ivančić, kod ljudi koji nisu pronašli vlastiti talent jer svi mi možemo rasti. Bolest je zapravo manjak zdravlja, a najbitnije je pitanje što je zdravlje.
Bit je duha sloboda. Psihofizički mi možemo biti tu i sada, no duhovnom dušom i mislima možemo biti u budućnosti. Duh sjedinjava, a čovjek je sastavljen od ograničene materije i neograničenog duha.
Bit je duha svijest. Danas živimo u svijetu dobra, ali i zla, a temeljni je problem suvremenog čovjeka nepostojanje svijesti, napominje T. Ivančić. Svijest je začuđenost i bljesak kojim otkrivamo stvari. Bit su duha također i cjelovitost i transcendencija.
Osoba je temelj čovjeka, zatim dolazi savjest koja je glas svepostojećeg bitka. Bitak je dobar, jedan, istinit i bitak je ljepota. Bitak je ustvari Bog koji je apsolutno dobro. Kad misliš dobro, činiš dobro, praštaš, ne osuđuješ, tražiš ljubav i istinu, tada si vječan, neuništiv, sretan čovjek. Kada mislimo pozitivno i činimo dobro, naše se stanice rekuperiraju. Stoga imajmo na umu da se daleko više ubija riječima nego oružjem, napominje T. Ivančić.
Drugi se dio izlaganja osvrnuo na antropološku medicinu, a T. Ivančić napomenuo je da do 70-ih godina prošloga stoljeća nitko nije proučavao što je to duhovna duša, dok danas znamo da 70% bolesti nastaje zbog ranjenosti naše duše. Hagioterapija se, naime, bavi istraživanjem čovjekovih egzistencijalno-duhovnih dimenzija, tj. čovjekove duše. U trenutku začeća svatko dobiva od Stvoritelja svoju originalnost, razum, slobodu i osobnost. Najteža je egzistencijalna bolest kada čovjek ne zna odakle je, tko je, zašto živi i zašto mora umrijeti te što dolazi nakon smrti. Takva pitanja znanost uopće ne proučava, a takve bolesti pokazuju da je život u bitku, a bitak je duh. Hagioterapija, napominje T. Ivančić, istražuje uzroke svih neizlječivih bolesti i ujedno traži načine njihova liječenja.
Isus je bio povijesna osoba koja nam je otkrila tko smo mi. Vjera je očekivanje dobra, a onome je koji vjeruje sve moguće. Kada očekujemo zlo, onda smo grješni i postajemo ateisti te zaboravljamo na to da Bog ljubi čovjeka, napominje T. Ivančić. Bit je slobode činiti ono što je dobro. Ljubav znači imati sućuti prema čovjeku, suosjećati s njime i biti sjedinjen s nekime – tada smo vječni. Ovisnosti uništavaju ljudsku slobodu i zbog toga u našoj povrijeđenoj osobnosti i savjesti moramo pronaći talente. Duhovnost nije samo u vjernicima, već u svim ljudima koji su moralni, etični, koji praštaju i priznaju pogrješke.
T. Ivančić zaključuje svoje predavanje mišlju da je najveća revolucija čovjekovo otkriće da je neizmjeran, beskonačan i neuništiv, tj. da je duhovno biće. Svoj osvrt završavam njegovim riječima: Čovječe, ti neizmjerno nadilaziš sama sebe! Ne bojte se, lijepo je što postojite jer ste ljudi!
Maja Crnković