Ovaj tjedan na vjeronauku smo razmatrali sljedeće stihove Pjesme nad pjesmama (1,3-5):
„-Što je jabuka među šumskim stablima, to je dragi moj među mladićima; bila sam željna hlada njezina i sjedoh, plodovi njeni slatki su grlu mome. Uveo me u odaje vina i pokrio me zastavom ljubavi.“
Prijevod iz Vulgate pred nas donosi drugačiju oblik ovih stihova:
„Kao voćka jabuke između šumskog drveća, tako je moj bliski (dragi) među sinovima. Željela sam njegova hlada i sjela sam u sjeni njegovoj, a plod je njegov sladak u mom grlu. Uveo me je u odaje vina. Uvedite me u kuću vina i sredite ljubav u meni.“
Stihovi obiluju motivima koji nas podsjećaju na biblijski opis Edena (rajskog vrta). Zanimljivo je kako se u Knjizi Postanka ne govori prvobitno o stablu jabuke, već je ona odabrana kao prijevod za izvornu sliku zla (malum). U rajskom vrtu se spominju dvije vrste drveća: Drvo spoznaje dobra i zla te Drvo života. Iako je Drvo života slika samog Boga, znamo kakav je bio izbor prvih ljudi. Origen u ovom tekstu koristi jabuku kao simbol obilja i sočnosti. Takvi plodovi su rezultat zajedništva izgrađenog iz zajedničke molitve. Upravo po njoj svjedočimo izobilju okusa, mirisa i dobra. Biti u hladovini takvog stabla je slika bivanja u Božjoj blizini, prisustvu Duha Svetoga koji je darivatelj obilja. Problem je što često mislimo kako je vjera privatna stvar, smještajući je unutar zidova crkve i vlastite nutrine, ne želeći djelovati nametljivo okolini. Zaboravljamo ono što nam je sam Isus obećao riječima: „Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18, 20) Vino je u Bibliji sinonim za mudrost koja je Božja milost. Pitamo se što to znači srediti ljubav u sebi? To znači urediti svoju ljubav i odnose prema roditeljima, djeci, prijateljima, supružniku, ali i neprijateljima. Neuređena ljubav prema drugim ljudima iz našeg života često utječe na novo zajedništvo u koje ulazimo (veza, brak i sl.). Nije rijetkost da su upravo naši roditelji prvi s kojima imamo neuređenu ljubav. Mnogi ulaze u novo zajedništvo zajedno sa svojim roditeljima. Bez obzira na vlastite godine nisu slobodni navezanosti na kuću, jer nose osjećaj krivnje zbog svog odsustva. Često pokušavaju živjeti živote vlastitih roditelja pa čak i onda kad je vrijeme da se i sami ostvare u toj ulozi. Ljubiti roditelje ne znači biti vezan čitav život pupčanom vrpcom i živjeti s njima njihove živote. Svoju relaciju s Bogom također moramo urediti. Ponekad bježimo u okrilje ugodnosti duhovnog života, skrivajući se pred zahtjevima svakodnevnice. Tada je naš odnos s Bogom lažan. Ljubav ne treba biti spontana, već mudra. Upravo zato, čeznimo za boravkom u odajama vina (mudrosti), jer po njoj ćemo dobiti objektivan pogled, premda smo krhki pred svakodnevnom subjektivnošću vlastite stvarnosti.
Iva Jurčević