Razmatranje Pjesme nad pjesmama – O jednoj lijepoj crnki

Razmatranje Pjesme nad pjesmama – O jednoj lijepoj crnki
Na ovotjednom vjeronauku nastavili smo s razmatanjem Pjesme nad pjesmama. Izdvajamo dio koji smo tumačili:
Zaručnica
(5) „Crna sam ali lijepa, kćeri jeruzalemske, kao šatori kedarski, kao zavjese Salomonove. (6) Ne gledajte što sam garava, to me sunce opalilo. Sinovi majke moje rasrdili se na mene, postavili me da čuvam vinograde; a svog vinograda, koji je u meni, nisam čuvala. „
Svi mi, poput ove zaručnice, u nekom trenutku svoga života vrlo izraženo vidimo svoje manjkavosti, grijehe, slabosti i nedostatke. Suočavamo se sa svojom i tuđom nesavršenošću, priznajući da smo crni. Često nas takve spoznaje poljuljaju i obeshrabre za življenje poziva koji je u nama. Probude se sumnje i strahovi koji nas uvjere kako smo nesposobni reći „da“ pozivu za redovništvo, pozivu na brak i u konačnici pozivu na življenje zajedništva. Ističemo svoje defekte kao isprike za propušteno. Ipak, zaručnica čini iskorak i ne staje na priznavanju vlastite manjkavosti. Kaže: „Crna sam ALI lijepa…“ Našem crnilu, suprotstavlja se ljepota. Kakvog li kontrasta! Iako imamo dosta mana, odlikuju nas i vrline. Zaručnica svoju ljepotu uspoređuje s kedarskim šatorima. Kedar je ovdje sinonim za Etiopiju (crnu boju, našu nesavršenost), a Origen nam izdvaja četiri mjesta u Bibliji gdje se spominje ta riječ.
U Knjizi Postanka spominje se Jišmael, sin Abrahama i sluškinje, kojeg je Abraham zajedno s majkom protjerao u pustinju. Jišmael je dugo plakao i živio u strahu, no Bog se smilovao njihovoj muci i rekao da će od njega izvesti novi narod. Jesmo li i mi poput Jišmaela? Čega se to mi bojimo i što nas čini žalosnima? Bog ovdje intervenira, vidi muku ljubljenog mu čovjeka i daje nam na znanje da ćemo, premda smo crni, odbačeni i uplakani, po Njegovoj ljubavi biti blagoslovljeni.
U Knjizi Brojeva spominje se kako je Mojsije uzeo sebi crnku za ženu te su mu drugi zbog toga prigovarali, ali Bog se i ovdje objavljuje govoreći kako je Mojsije njegov miljenik. Osjećamo li i mi, poput Mojsija, da smo Božji miljenici?
Salomonu dolazi kraljica iz Etiopije i donosi mu 120 talenata. Origen govori kako je Bog dao ljudima 120 dana da se obrate prije potopa. Etiopska kraljica je jedna od onih koja se obratila i kao simbol tih 120 dana poklanja kralju isto toliko talenata. Koje su situacije u našem životu poziv na novo obraćenje? Jesmo li već sada svjedoci Božjih čudesa? Iako osjećamo crnilo i nemoć, obraćenje mijenja i Bog čini sve novo.
Zadnji primjer je Jeremija koji je stalno pozivao kralja na obraćenje, a on ga je, zbog toga dao baciti u bunar. Spasio ga je jedan Etiopljanin, a Jeremija ga zbog toga blagoslivlja. Prepoznajemo li naše crnilo? Koči li nas ono u našem življenju? Uskraćuje li put onome što je dobro?
Zaručnica svoju ljepotu uspoređuje sa Salomonovim zavjesama. Ovdje također nalazimo simbole koji donose duhovnu dimenziju ovih stihova. Zavjese su se nalazile na ulazu u svetište gdje su bile čuvane Božje zapovijedi. Tri su vrste kože od kojih su bile načinjene zavjese: koža koza, ovana i dupina. Zavjese su imale pedeset krugova koje su povezivale vrpce i one spojene predstavljaju simbol zajedništva u kojem je Bog. Ponekad i ponegdje zavjese popucaju, ali ta čudesna vrpca Providnosti održava svako zajedništvo – veze, braka, redovničkog poziva i prijateljstva. Pogledajmo simboliku kože. Koža ovna je bila obojana crvenom bojom koja je simbol žrtve. Zajedništvo traži žrtvu, bez žrtve nema braka, hodanja, redovništva. Koža dupina prekrivala je Kovčeg saveza s Božjim zapovijedima. Ona simbolizira blagoslov i radost. Budemo li spremni na žrtvu, osjetit ćemo tu radost. To je paradoks kršćanstva. Biti spreman krvariti poradi očuvanja zajedništva u kojem se očituje Bog. Zaručnica nastavlja riječima: „Ne gledajte što sam garava, to me sunce opalilo…“ Kakvo je to sunce opalilo zaručnicu? Origen i ovdje otkriva simboliku riječi. Ako smo daleko od Boga, ne dobivamo pravu boju, već izgorimo. Suprotno tome, ako smo bliski Bogu, nalazimo se u milosti i na putu svetosti. No postavlja se pitanje, što kada smo blizu Bogu (molimo, idemo u crkvu, na vjeronauk, volontiramo, ministriramo), a svejedno osjećamo to svoje crnilo? Tada znamo da Bog ima veliki plan za nas i radi na nama. Dalje čitamo: „Sinovi majke moje rasrdili se na mene,…“. Vulgata nam donosi drugačiji prijevod: „Sinovi majke moje borili su se u meni…“ Tko su to sinovi moje majke? Naša braća i svi sudionici zajedništva. To znači da će se zaručnik boriti u svojoj zaručnici protiv njezinog crnila, a ona u njemu protiv njegovog. Evo poziva na žrtvu i ostvarenje zajedništva. Osvijestimo naše crnilo, ali pustimo Boga da ga preobrazi u spasenje – po žrtvi, po drugima i po našem – da. Molimo za odvažnost na tome putu kako bismo bili odgovorni sustvaratelji Božjeg plana za naše i tuđe živote, za konačan povratak k Njemu. I zapamtimo, na tom putu žrtve već danas nas čeka naš brat.
Iva Jurčević