Na zadnjem vjeronauku, u ovoj kalendarskoj godini, razmatrali smo sljedeći stih Pjesme nad pjesmama:
„- Kćeri jeruzalemske, zaklinjem vas srnama i košutama poljskim, ne budite, ne budite ljubav moju dok sama ne bude htjela!“ Pj 1,7
Origen polje tumači kao ljudsku dušu, ono je slika teritorija koji svaka duša obuhvaća. To je polje svojevrstan vrt u kojem svatko od nas odlučuje što će posaditi, pa tako u našoj duši možemo naići na stabla dobra, ali i ona loša stabla. Kad se dvije duše susretnu, one u tom zajedništvu trebaju otvoriti mjesta onom dobrom, nastojeći ga održati, a to je moguće jedino uz Vrtlara. U njihovom susretu dolazi do otkrivanja vrtova i upoznavanja koja to stabla njeguje onaj drugi. Pronalazimo li poneka zajednička stabla? Postoji li komplementarnost? Poznavanje vrta našeg bližnjeg je bitno zbog toga kako bismo znali pomoći jedno drugome u izgradnji. Komplementarnost ne podrazumijeva imati isto zanimanje, identičan ukus u glazbi i hobijima – ona se očituje u zajedničkom pogledu u istom smjeru. Takva komplementarnost je konstanta koja daje kvalitetu našem zajedništvu u svim životnim razdobljima. Danas je možda naizgled idilično: idemo na fakultet i dijelimo zajedničke brige, dolazimo zajedno na vjeronauk, imamo zajedničko društvo, ali što onda kad napustimo sadašnje uloge? Jednog dana, kao muž i žena, ostat ćemo sami bez studentskih briga, zajednica, u sasvim novim ulogama. Ako tada naš pogled neće sezati u istom smjeru, što će nas to sačuvati? Zato je potrebno ispitivati vlastite čežnje i učiti jedno o drugome, jer samo boravak u vrtu moga bližnjega znači i poznavanje njegovog bića. Iz takvog zajedništva nastaje zajednički vrt. On se gradi još puno prije sakramenta braka. Prilike se mijenjaju, dolaze djeca i u dogledno vrijeme odlaze svojim putem. A što kada djeca odu? Nastavlja li se naše zajedništvo? Tjelesnost? I ona će nestati. Ostaje nam samo zajednički vrt. On je trajna poveznica s tom drugom osobom. Njegovo postojanje potvrđujemo onda kad nas odsustvo druge osobe čini nepotpunima. To je znak da moj vrt nije više samo moj, već je upotpunjen njegovim.
Iva Jurčević