Gdje je moja duša? Gdje je duša onih koje ljubim? Premda su nam oči zasićene onim materijalnim i opipljivim, duša je ono što čovjeka razlikuje od drugih stvorenja na ovoj Zemlji. Za bolje razumijevanje ove misli, poslužit će nam Knjiga Postanka u kojoj se opisuje stvaranje Adama i Eve. Ipak, za ovu prigodu, potrebno joj je pristupiti iz jedne nove perspektive, lišeni dosadašnjih shvaćanja ove slike. Bog stvara čovjeka iz zemlje – to je razina koja obuhvaća prolaznu materiju. Zatim Bog udahnjuje čovjeku život kao i životinjama. Životinje i čovjek odvojeni su od biljnog svijeta, jer su podložni svojim emocijama.
Pa gdje je onda duša o kojoj govorimo?
Mora postojati ono što odvaja čovjeka od životinja i svega stvorenog. Bog čovjeka postavlja u Eden, rajski vrt ispunjen svakakvim stablima, a među njima su stablo života i stablo spoznaje dobra i zla. Ta drveća simbol su vrijednosti. Bog stavlja čovjeka među vrijednosti, dajući mu zapovijed da obrađuje i čuva vrt, to jest, razvija vrijednosti. Adam, prvi čovjek, ipak osjeća samoću. On je prikaz svakog od nas, muškarca ili žene, što nas upućuje na to da, bez obzira tko smo i koji je naš poziv – ne možemo živjeti sam za sebe, potreban nam je drugi čovjek. Taj drugi čovjek je ovdje Eva. Pogledajmo, odmah nakon njezinog postanka Bog ih upozorava na opasnost branja plodova sa stabla spoznaje dobra i zla. Zanimljiva je činjenica da čovjek i prije nego li je počinio grijeh nije bio u potpunosti sretan. Zato idemo korak dalje.
Prvi čovjek, Adam, je zaspao i Bog uzima njegovo rebro kako bi od njega stvorio Evu. Adam je oduševljen: „Gle, evo kosti od mojih kostiju, mesa od mesa mojega!“ . Svjestan je da je Eva dio njega, ali da je drugačija, jer nije nastala od zemlje i poznate mu materije. Eva je prikaz ljudske duše koja izlazi iz čovjeka, ali nije od njega. Zanimljivo je kako upravo nakon te spoznaje Sotona napastuje prve ljude. Ljudska duša je razlog trajne borbe između dobra i zla. Ona se izdiže iznad samih vrijednosti koje oblikuju naše puteve i ciljeve. Ona objašnjava postojanje nade u čovjeku koja održava cijeli sustav vrijednosti smislenim. Kad ne bismo imali tu nadu, kojoj je izvor postojanje same duše, što bi nas to vodilo u ustrajnosti? Dušu ne možemo anatomski smjestiti, jer ona nadilazi sve spomenute razine bivanja. Ona nema mjesto, materiju i vremensku ograničenost te kao takva dovodi nas do spoznaje besmrtnosti i vječnosti. Tijelo će ponovno postati zemljom, emocije će zadnjim dahom iščeznuti, ali duša je ona koja egzistira vječno. Ona je ta što nas istinski čini individuama. Kako je spoznati?
Baš kao što ispred ogledala postajemo svjesni svoga izgleda, tako pomoću retrospekcije i analize svog života spoznajemo svoju dušu – što je ono dobro, a što nije. Naš životni poziv je prepoznati djelovanje svoje duše. Tako nalazimo njezinu formu i u susretu s drugim čovjekom možemo prepoznati formu njegove. U tome se ostvaruje istinski susret. Ne činimo li tako, ostat ćemo na razini tijela kao što žive i životinje. Duša je onaj besmrtan i Božji element u nama te nam kao takva omogućuje da spoznamo stvarnost koja nas nadilazi. U Bibliji imamo zanimljiv prikaz Jone, pravednog Židova koji je imao jasno razvijen sustav vrijednosti, ali nije upoznao Boga. Bog ga zove poradi obraćenja da krene u grad Ninivu, ali Jona se ukrcao na brod i polazi u Taršiš. Niniva je na istoku, a istok je simbol mjesta u kojem živi Bog. Bog zove Jonu da nadiđe sustav vrijednosti, ali Jona odlazi na zapad. Iako je u početku osjećao nemir zbog savjesti koja ga je upozoravala na učinjeno, Jona mirno spava na brodu. To je slika svakoga od nas. Spavamo, volimo sigurnost odabranu vlastitim sustavom vrijednosti, volimo da nas nitko previše ne traži, ne uznemiruje, ne vadi iz okvira udobnosti i stvorenog komfora. A onda oluja! Elementarna nepogoda koja uzdrma čitavo naše biće – dogode se nenadane situacije i bolni gubitci, a onda i spoznaja Boga. Dogodi se spoznaja da sve ono čemu smo stremili je premalo. Uslijedio je Jonin boravak u veliko ribi. Nije znao kako će se nastaviti njegov život i ima li mjesta za novu priliku, a Bog ga odvodi u Ninivu. U tom trenutku Jona je otpustio svijet stvorenih vrijednosti i bio je slobodan od vlastitih želja i planova. Tada se događa obraćenje! Ono ne znači samo okrenuti se od grijeha. Obraćenje znači primiti stvarnost koja se ne vidi i prihvatiti Božju volju i plan za naš život. Baš onda kad se Joni učinio kraj njegovog svijeta, Bog kroz njegov boravak u Ninivi čini da se u tri dana obratilo 125 tisuća ljudi. Možda nam se čini da ako se odvažimo na korak više da na uvijek čeka gubitak, ali ovo je samo jedan od primjera kako je naš Bog velik te kako kroz sve oluje kroz koje prolazimo čini da se sva njegova djeca spase. Duše su Božje, besmrtne i teže vratiti se u vječnu slavu Onog koji ih je poslao. Stoga i mi čeznemo u nadi biti dio te vječnosti kad svemu drugom istekne vrijeme.
Iva Jurčević