U utorak 20.2.2018. u osječkoj župi sv. Ćirila i Metoda održan je prvi korizmeni seminar u organizaciji studentske udruge DUHOS pod nazivom: „ O najboljem selfiju“, a kojega je predvodio studentski kapelan pater Arek Krasicki, CSSp. Susret je započeo kratkim razmatranjem glavnih scena iz filma Pasija gdje su okupljeni mogli promišljati o veličini patnje koju je Isus podnosio tijekom križnog puta.
Na početku samog seminara razmišljali smo o putu k svetosti svakog vjernika. Mi smo često očajni i razočarani kad zapadnemo u neke loše situacije. Imamo dojam kao da je Bog gluh na naše molitve i vapaje, kao da u ovom svijetu više nema nade za nas. Taj isti svijet nas pokušava nasititi na svoj način. Moderna tehnologija sve više raste i napreduje misleći da je to vrhunac svega. No bez traženja Boga, živog izvora vode, taj isti svijet slikovito završava kao čovjek koji reže granu na kojoj sjedi.
Ovakvo stanje pater je povezao sa stanjem svijeta u knjizi o Juditi. Judita je bila hrabra žena koja je unatoč svojim problemima, stanju u društvu u kojem su vladali i samo bili isticani muškarci te zbog možda prividnog neuspjeha rano izgubljenog muža, tražila Boga i vapila mu. Ona je prepoznala Boga kao Stvoritelja, tražila njegovu blizinu u molitvi i njemu dala slavu za sve što posjeduje.
Bog nas je htio upravo takve kakvi jesmo, sa svim ranama i kompleksima. Ako nam je on darovao život, onda se i brine za nas bez obzira kakva to situacija bila. Tamo gdje prestaju naše ljudske snage, Bog nas nosi svojom milošću. Ako se ponekad pitamo gdje susresti Boga, odgovor je najlakše pogledati u svoje lice i lice drugog čovjeka. Uz Isusa Krista koji je slika Boga nevidljivoga (usp. Kol 1, 15), mi smo taj najbolji selfi, najbolji odraz u kojem vidimo Božje lice.
U nastavku smo čuli svjedočanstvo Marijana Gubine koji je s nama podijelio iskustva patnje i boli koje je proživljavao zatočen u logoru. Iako je sam iskusio mnoga zlostavljanja te vidio toliko zla počinjenog njegovoj obitelji i drugim ljudima, uvidio je kako je sva ta žrtva koju je podnio isplatila. Naučio je oprostiti, raditi na sebi i truditi se biti na Božjoj strani. Pozvao nas je da se da se zapitamo ponekad kad padnemo u neki očaj, je li taj problem zaista toliko velik u usporedbi s onom žrtvom koju je Krist za nas podnio na križu. Potom je uslijedilo klanjanje i molitva pred križem. Idući utorak 27.2. nastavljamo hod kroz korizmu s temom „Vjerujem, dakle postojim“.
A. Buzgo