U utorak 12.11.2019. u osječkoj župi sv. Ćirila i Metoda katehezu i klanjanje za studente i mlade predvodili su vicerektor Bogoslovnog sjemeništa vlč. Krešimir Čutura te trojica ovogodišnjih đakona, vlč. Matej Perić, vlč. Matija Aušić i vlč. Tomislav Vojnić.
Vicerektor je predvodeći katehezu progovorio o temeljima na kojima raste osobni životni poziv. Tijekom života svatko u svojoj svijesti i osobnosti pohranjuje različita iskustva i kako odrasta i sazrijeva svjestan je sve više potencijala koje mu Gospodin daruje.
S obzirom da je svatko unikat i jedinstvenog životnog puta, netko plašljiv, netko hrabar, netko ziheraš, netko se puno preispituje itd. tako su i životni pozivi jedinstveni. Potrebno je zrelosti i hrabrosti, mnogo truda i napora za prepoznati taj put, ujedno ne bojeći se onoga što nas čeka. Na primjeru Jakovljeve borbe s Bogom (Post 32, 23-30) možemo vidjeti kako borba sa sobom nije jednostavna. U čovjeku je velik otpor, grijehom ranjena narav, razni strahovi, sve ono što ga vodi u „poraz“ sve dok ne shvati da se sam ne može spasiti i da je ono što Bog želi sigurno bolje od njegove vlastite životne zamisli. Bog poznaje naše srce i zna što je usadio u nas, on prvi želimo da budemo sretni. Sakramenti, molitva, Božja riječ, vjernička hrabrost pomažu nam da nas taj put traženja ne uplaši i ne obeshrabri. Bog želi da budemo slobodni, slobodni od nas samih, od ovisnosti, navezanosti, nepovjerenja, strahova, od drugih i njihovih mišljenja. Važan je naš mir srca i savjesti kao bi mogli prihvatiti ono najbolje što nam je Gospodin pripremio. U tome treba biti strpljiv, sa sobom i s drugima, ne srljati u odlukama, ali i imati svijest o svojoj slabosti i nesavršenosti.
Vlč. Čutura potom je napomenio kako se svaki poziv ostvaruje u zajednici, ne sam za sebe i da svatko treba biti spreman u poniznosti dopustiti drugome da mu u tome pomogne, da ga savjetuje. Naravno ne trebamo dopustiti svakome da to čini, ali takve ćemo ljude moći prepoznavati po njihovoj mudrosti i razumnosti, želji za dobrom i svijesti da ne postoje brza i jednostavna rješenja problema. Ako i ne uspijemo na vrijeme raspoznati što nam je činiti, trebamo se sjetiti da smo samo ljudi i da Bog računa i s našim greškama.
Ostvarivati svoje zvanje i poziv znači biti spreman ustrajati i svakodnevno prebirati što nam je u srcu te raspoznavati znakove koje susrećemo Božjim očima. Jer smo različiti, Bog nas različito poziva, pa tako i u posebno svećeničko zvanje. Trebamo vjerovati da ono što Gospodin stavlja pred nas je uistinu najbolje za nas i da ćemo po njegovoj milosti moći i prepoznati kamo nas zove. Vicerektor je potom iznio svoje svjedočanstvo o putu do svećeništva. Završivši Građevinski fakultet imao je sigurne planove za svoj život, često se bojeći pitanja svećeničkog zvanja. No Gospodin je uvijek nekako dopirao do njegova srca sve dok nije shvatio i prihvatio Božji poziv.
Završetkom svjedočanstva uslijedilo je klanjanje pred Presvetim na temu osobne slobode koje su animirala trojica đakona. Na kraju susreta bila je prilika za ispovijed, razgovor s vicerektorom i đakonima te zajedničko druženje.
Prije samog susreta trojica đakona su se skupa s vicerektorom, vlč. Krešimirom Čuturom upoznali s radom pastorala studenata i udruge Duhos, redovitim i povremenim susretima, dok su sami kratko iznijeli svoj put do Bogoslovnog sjemeništa i pogled na rad s mladima.
Anamarija Buzgo