Tom je događaju prethodilo svečano otvorenje manifestacije 3. lipnja u osječkoj konkatedrali sv. Petra i Pavla. Tjedan kršćanske kulture 2012. kulturna je manifestacija s nizom priredbi kršćanskoga nadahnuća: od koncerata duhovne glazbe, književnih i filozofsko-teoloških večeri, okruglih stolova, do filmskih projekcija i likovnih izložbi. Budući da je zaštitnik Udruge sveti Augustin, i ove je godine slogan manifestacije jedan od njegovih brojnih poznatih citata, koji glasi: „Vjeruj da bi spoznao, spoznaj da bi vjerovao”. Tribinu je moderirao dr. sc. Šimo Šokčević, a predavači su bili Tomislav Domazet Lošo, genetičar i znanstveni novak na Institutu Ruđer Bošković, i Igor Mikecin, docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu na Katedri za povijest filozofije. Cilj je tribine bio osvijestiti jesmo li svjedoci današnjeg utrnuća vjere i mogu li moderne znanosti surađivati s religijom u društvu koje je sve više ateistično.
U uvodnom je dijelu rasprave dr. sc. Šimo Šokčević pozdravio predavače i zahvalio im na odazivu te održao uvodnu riječ. Istaknuo je kako se rasprava o pitanjima vjere opet pokreće bez obzira na protivnike vjere. Osvrnuo se na Spencerovo i Marxovo učenje koje govori o vjeri kao o nečemu što potječe iz našega djetinjstva, kada ne vlada razumsko shvaćanje svijeta, već maštovito. No usprkos tomu, mnogi smatraju da ljudska duša nikada ne će biti posve utopljena u svijet. Filozofija je podlijegala racionalizmu i apsolutizaciji razuma, a to je rezultiralo umišljenim racionalizmom, objašnjava Š. Šokčević, kojim se spoznaja reducira na znanje (tehničko), zapostavljajući mudrost. Znanstvena je paradigma prisutna u svakoj znanosti i u svakoj se znanosti može ostvarivati mudrost, napominje Š. Šokčević. Racionalizam je preuzeo postavke grčke filozofije i utjecao na kršćansku filozofiju, a to je rezultiralo odmakom od biblijskih shvaćanja. Na kraju je svojeg govora Š. Šokčević pozvao sve prisutne na kritičko promišljanje i dijalog te predao riječ doc. dr. sc. Igoru Mikecinu.
Profesor je Mikecin započeo svoje izlaganje govorom o filozofiji druge polovice 20. st. Napomenuo je kako filozofija danas želi postati znanstvenom filozofijom, no ne može se, kao ni teologija, reducirati samo na svoj znanstveni aspekt u smislu moderne znanosti jer ona je puno više od toga. Filozofija se od sredine 19. st. do danas poima kao ateistička jer se pojavom Marxa, Schopenhauera i Nietzschea odustaje od pitanja o Bogu. Nietzsche ne govori o nestanku Boga, već o smrti metafizičkog Boga, onakvog kakav je u metafizičkoj tradiciji bio predstavljen. Odsutnost Boga iz svijeta ne znači njegovo nepostojanje, već mi svojim ateizmom uzrokujemo odsutnost Boga. Početkom se 20. st. javlja antimetafizička filozofija, tj. analitična filozofija kao logički pozitivizam, naturalizam, egzistencijalizam itd. Je li ateizam nužna postavka filozofije? I. Mikecin odgovara da nije jer postoji i ona filozofija koja nije ateistična, štoviše, cjelokupna povijest filozofije svjedoči da filozofija nije ateistična (filozofijska teologija od Grka i predsokratovaca, preko Platona i Aristotela, do novovjekovnih Descartesa, Spinoze i Leibniza). Zapravo se dogodila kriza filozofije same jer se odustalo od filozofijske teologije, napominje I. Mikecin. Ateizam je bitno vezan za srednjovjekovnu kršćansku teologiju, a posebno je potaknut Humeom i Kantom, premda oni nisu bili ateisti. Filozofija se uvijek pitala o božanskom, pr. u pitanju o prvim počelima svega što jest. To se ne smije shvatiti kao bit, tj. božanstvo Boga, već to prethodi bitku Boga, to mora prethoditi da bi Bog mogao biti. Još se u grčkoj filozofiji i Heraklitovoj definiciji Boga kao onog što je prvotno i jedno pokazala napetost između filozofije i religije. Filozofija shvaća božansko kao ono što se kroz Boga očituje, ali se u Bogu ne iscrpljuje. Danas neki znanstvenici traže da se zakonom zabrani ateizam jer krši ljudska prava. Ne razlikuju se teizam, religija, teologija i vjera – religija se poistovjećuje s kršćanstvom, a svaka religioznost s teizmom i obratno. Kršćanska je teologija nemoguća bez grčke filozofije, napominje I. Mikecin.
Postoji više mogućih odnosa između filozofije i religije: odnos potpune suprotnosti, tj. isključenja u kojemu filozofija i religija nemaju ništa zajedničko, kao ni razum i vjera (djelomično stav apologetike); odnos poistovjećivanja koji predstavlja patristika u razdoblju crkvenih otaca, kada se religija shvaća kao istinska filozofija; odnos u kojem je religija nadređena filozofiji, a to je stav skolastike i Tome Akvinskog (filozofija postaje službenica teologije); odnos u kojem je filozofija nadređena religiji (metafizički pravci, Platon). Danas se ne može pristati ni uz jedan od tih četiriju modela, ističe I. Mikecin, jer moramo u znanstvenom ateizmu filozofski osvijestiti pitanje o Bogu. Odgovor se mora potražiti u suglasnosti i suradnji jer nam ateizam posvuda prijeti. Ni filozofija ni religija ne smiju jedna drugoj određivati što Bog jest ili nije, već moraju pokušati surađivati – filozofija mora odustati od toga da bude puka znanost i teorija te probuditi u sebi religiozno iskustvo koje u njoj kao otvorenost za skriveno postoji oduvijek. Filozofija je najsrodnija s religijom i mora od nje prihvatiti opomenu te postati osjetljivijom na pitanja ljudske egzistencije i pitanja o Bogu. Filozofija mora, kako je Heidegger rekao, postati pobožna, zaključuje I. Mikecin.
Dr. sc. Tomislav Domazet Lošo na početku je svojeg govora istaknuo kako u prirodnim znanostima postoji drugačiji oblik komunikacije. O području je genetike i svojem otkriću metode genomske filostratigrafije progovorio iz znanstvenog iskustva, a o vjeri iz osobnog iskustva, pri čemu je potvrdio da nema sukoba između vjere i evolucijske biologije. O vjeri u znanosti, ističe, možemo govoriti tek kada doživimo znanstveno iskustvo otkrića koje se ne događa svim znanstvenicima i nije baš često. Takvo otkriće ima transcendentalan aspekt jer se anticipira nešto što još nije poznato. U znanosti je, napominje T. D. Lošo, dug put od ideje do formulacije vizije u koju znanstvenik vjeruje, a samo ga vjera potiče naprijed u tom procesu. Nakon toga znanstvena javnost mora provjeriti otkrivenu činjenicu. To iskustvo otkrića donosi udivljenje, u tom procesu djeluje Bog te postaje jasno da nema sukoba Boga i znanosti jer ga otkrića slave, a zloporabiti ga može samo slobodna ljudska volja. O svojem je osobnom iskustvu rekao da je do otkrića Boga došao uslijed unutarnje depresije i neprestanog traženja, a sam ga je Bog doveo do mira, snage i uslišanih molitava.
Biološka je individua prostorno-vremenska dimenzija koja počinje jedinstvenim materijalom – zigotom. Ona nije manje vrijedna niti na početku niti na kraju jer u biološkim činjenicama nema vrijednosnih sudova. U znanosti je sve bazirano na principu homologije, a selekcija je jedna od važnih evolucijskih sila. Bog nadilazi atom i znanost uopće, napominje T. D. Lošo, a promašaj je vjerske istine opravdavati znanstvenim dostignućima jer znanosti nije zadatak davati argumente za vjeru. Najbolja bi se prirodna znanost trebala kreirati na katoličkim sveučilištima jer inače prolazi filtere društvenog, javnog i političkog mnijenja, zaključuje T. D. Lošo.
Maja Crnković