Duhosova tribina o značenju vjerovanja

by Duhos

Duhovnost osječkih studenata (DUHOS) održala je u Osijeku 8. lipnja u ovoj akademskoj godini zadnju tribinu o temi Što znači vjerovati? Mjesečne su tribine održavane na Poljoprivrednom fakultetu uz domaćinstvo DUHOS-ovog duhovnika mr. sc. Arkadiusza Krasickog CSSp, studentskog kapelana i misionara Družbe Duha Svetoga u Osijeku. U ciklusu triju tribina gostovao je doc. dr. Krešimir Šimić, profesor Filozofskog fakulteta u Osijeku, govoreći o teologiji tijela i ženidbenom karakteru tijela te potonjoj o značenju vjerovanja. Uvodničarka i moderatorica tribine dr. Marcela Šperanda, predsjednica DUHOS-a, naglasila je važnost uosobljenog propitivanja vjerovanja, svjedočkog karaktera vjere i posvješćivanja „nemira traženja” koji vodi do istine i upoznavanja Boga. Svečani ugođaj tribini pridonio je glazbeni nastup DUHOS-ovog slavljeničkog tima.

Uvodeći u referiranje biblijskih te stavova filozofa, književnika i teologa, Šimić je rekao da vjeru mogu imati i neznalice, osobe bez teološkoga znanja koje su „dokučile” Isusa Krista, ali bitno je znati kako i kakvu vjeru Isus traži od čovjeka. „Isus traži vjeru: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!;A kada dođe on (Duh Sveti), pokazat će svijetu što je grijeh… grijeh je što ne vjeruju u mene.’ Ukoliko je grijeh besmislenost, odnosno smrt – vjera je put u smislenost i život. Pitanje je po čemu se prepoznaje gdje je znanje dovoljno, a gdje nije. Nitko ne može reći je li nešto dovoljno, a da ne pomisli i za što ono treba biti dovoljno. Ne čudi stoga da je vjera, točnije vjerovati (čin) nešto, ne samo smisleno, već kako tvrdi Josef Pieper, nužno za autentično egzistencijalno ostvarenje. Očito je da je čovjek tako ustrojen da ne može izaći na kraj s onim što mu je dostupno na „prirodni” način, stoga je upućen na obavijesti koje on sâm nikada ne može naći i čiju istinu nije u mogućnosti ispitati. Čudi stoga da je filozofijska, pa i teološka tradicija vjeru tako malo promišljala (ponešto o njoj piše moralna traktatistika, jer je vjera, uz ljubav i nadu, jedna od tri bogoslovne krjeposti i Lumen fidei). Zanimljivo, o vjeri su ponešto promišljali filozofi prosvjetiteljstva i moderne, od kojih to možda ne bismo očekivali“, kazao je Šimić te se osvrnuo na Kantovu „umnu vjeru“ kao postulat uma, Jaspersovu „filozofijsku vjeru“, Augustinovo poimanje „sámo vjerovanje nije ništa drugo doli razmišljanje koje ide s pristankom… svaki koji vjeruje, vjerujući razmišlja i razmišljajući vjeruje… jer ako vjera nije promišljena, ona nije nikakva“, te na niz mislilaca poput Tome Akvinskog koji je napomenuo „kada na neki način ne bi razumio sadržaj (članak) vjere,  čovjek ne bi mogao vjerovati.“ U svojemu razmatranju, Šimić je naglasio učenje Josefa Piepera koji kaže da je vjera, točnije vjerovati (čin), nešto ne samo smisleno, već nužno za autentično egzistencijalno ostvarenje. „Čin vjere je najprije povjerenje u osobu, a vjerovanje je u srži odnos spram osobe koja je svjedok. Vjerujem drugoj osobi koja zna ono što ja ne znam. Vjera je usmjerena na svjedoka. Htijenje je pračin vjere jer je pračin ljubavi.Vjera nije samo gledati Isusa, već gledati stvari s Isusove točke gledišta, onako kako ih on vidi, njegovim očima: ona je neko dioništvo u njegovu načinu gledanja (Lumen fidei, br. 18). Riječ je o relacijskom načinu promatranja svijeta, koji postaje zajednička svijest, gledanje na stvari očima drugoga i zajedničko gledanje na sve stvari (Lumen fidei, br. 27). Prema evanđeoskim tekstovima u Isusu iz Nazareta dogodilo se da je sadržaj Božje objave postao jedno s činom izricanja, sa sâmom osobom onoga tko izriče. Takvo nešto, napominje Pieper, gotovo se ne može susresti u svijetu. Vrijedi samo jedna iznimka – kada čovjek kaže drugom čovjeku: ‘Ja te ljubim.’ Nije tako rijetko, smatra Pieper, da nešto što zapravo nije vjera držimo vjerom. Primjerice, netko može kršćanski nauk prihvaćati zbog toga što na nj ostavlja dojam njegova ‘zaokruženost’, što ga očarava odvažnost i dubina zamisli, što se njezin iskaz uklapa u vlastite spekulacije o tajni svijeta. Tada je riječ o nekoj vrsti ‘životne filozofije’ ili ‘ideološke’ iluzorne predodžbe ili poštovanja tradicije, ali ne o vjeri. Vjerovati znači imati udjela u spoznaji onoga tko zna: svjedoka. Vjera znači otvaranje bića Bogu koji se izrekao u Isusu Kristu. Pračin vjere je ljubav. ‘Mi vjerujemo zato što ljubimo’ Vjerovati, znači otvoriti svoje biće i ljubiti. Na nama je hoćemo li Boga ljubiti ili nećemo“, zaključio je Šimić.

 

Tekst i fotografija: Nevenka Špoljarić

Preporučeno

Leave a Comment