Mnoštvo se ljudi okupilo oko Isusa. Svi su sjedili na travi i slušali riječi o Božjem kraljevstvu. Ozdravili su oni koji su trebali ozdravljenja. Koliko ljudi moglo je biti kraj Isusa? Evanđelje izvješćuje da je bilo pet tisuća muškaraca. Nam se to čini malo čudno da su tu bili samo muškarci. Mi smo više navikli da su većina žene u Crkvi. Ali, to je židovski način brojanja, koji ne poznamo. Tu je moralo biti više od dvadeset tisuća ljudi jer skoro svaki je došao sa svojom ženom pa tako i s djecom. Teško nam je reći koliko ljudi je ozdravilo. Jer Luka samo kaže ozdravili su oni koji su trebali ozdravljenja.
Svaka domaćica i svaki domaćin dobro znaju da nahraniti takvo mnoštvo ljudi je praktički nemoguće. Možda neki među njima bili su već iznemogli. Neki nisu jeli cijeli dan ili više. No, nisu se bunili da su gladni, niti vikali s upozorenjem. Oni su ponajprije primili Isusove riječi. Nahranili svoju dušu Božjom riječju. Vidjeli su čudesa. Isus ih hrani praktički od ničega. Jer kako možeš nahraniti toliko tisuća s dvije ribe i pet kruhova, a da je još ostalo dvanaest košarica ulomaka – otpadaka, kojih nitko više ne želi
Nema nas ovdje toliko tisuća, ali to nema značenja. Isus je među nama. On je prisutan među nama u svojoj riječi. Govori i nam o kraljevstvu i hrani nas. Moguće da izgledamo poput onih dvanaest košara otpadaka. To je zapravo slika Crkve. Ona je izgrađena na temelju dvanaest apostola. Dvanaest košarica, u ovom slučaju, crkveni Oci uspoređuju s Crkvom. Otpatke nitko ne želi, ali Isus ih voli. Ulomci iz dvanaest košarica jako se sviđaju Isusu jer to smo mi.
Tijelovo je svetkovina u kojoj slavimo realnu prisutnost Krista pod prilikom kruha i vina. To je njegovo tijelo i njegova krv. To je novi savez krvi i tijela. No, nije to razlog za dokazivanjem Božje snage nad čovjekom, ali živo sjećanje na ono što je Isus učinio u dvorani Posljednje večere.
Osim toga što je Isus ustanovio sakrament euharistije, učinio još nešto. Tu njegovu gestu Crkva čita tijekom večernjih obreda na Veliki četvrtak. On je svojim učenicima pere stope (usp. Iv 13,1-15). To je bio posao roba. Učitelj kleči pred svojim grješnim učenikom i pere mu noge. Ovakve geste ne pozna i jedna škola. Crkveni su se oci pitali odakle to Isusu? Grgur iz Nise govori da je Isus učinio ono što je učinila ona grješnica u Šimunovoj kući, kada je pala do Isusuovih nogu plačući (Mt 26,6). Tada je Isus rekao da ona ga najviše voli. I stoga najvjerojatnije Isus tu gestu čini prema svojim učenicima jer ih ljubi do kraja. Nezamislivo je da je Bog toliko ponizan! Zato Tijelovo je svetkovina kada gledamo u Presveto Tijelo i Krv i divimo se ljubavi i poniznosti.
Tu smo kako bismo gledali Boga koji će nam prati stope. Zasigurno u mnogim glavama pojavit će se sumnja: To nije dobro Isuse da mi pereš noge! Ali tada će Isus reći: Nećeš biti sudionikom ovog zajedništva! Isus u svakoj misi darivajući svoje tijelo i krv, daruje svoju ljubav. Pada pred tobom i vapi: darujem ti sebe. Dozvoli da ti operem stopala.
Što mi imamo s time? Gledajući i hraneći se otajstvom Bože prisutnosti među nama Presvetom Oltarskom sakramentu, trebamo ubrati plodove i donijeti plodove. Bilo bi možda pomalo i čudno da ćemo jedan drugome prati stopala, ali možemo to učiniti na jedan drugačiji način. Ukoliko shvatimo pranje stopala kao čin ljubavi, onda to znači samo jedno: ljubimo jedan drugoga. I možda danas na svetkovinu Presvetog tijela i Krvi Kristove operi stopala onome kojeg redovito izbjegavaš ili možda već dugo nisi u najboljem odnosu. Jer upravo danas je takav dan kada bismo to trebali učiniti. Znam, to je jako teško. Ali danas je taj dan kada trebamo posvjedočiti ljubav. Ne riječima i bogatim teološkim rječnikom nego djelima milosrđa. Drugi će povjerovati ne po uvjeravanju, nego po upravo po djelima.
Danas Isus u svome Tijelu prilazi mom i tvom prljavom tijelu. On te želi oprati. Danas i svaki put kad ga primaš u Presvetom Oltarskom Sakramentu on ti daje poljubac i pere te. Svaki put kada primaš njegovo tijelo i hraniš se njegovom riječju učiš ljubiti druge oko sebe. Možda misliš da nije tako jer već godinama primaš pričest i ništa se ne mijenja iako si potpuno navikao na okus posvećene hostije. Izraelci dok su išli kroz pustinju blagovali su manu. Na početku ona im je bila poput trave –bez okusa. Kasnije je postala za njih kao med i mlijeko, a naposljetku imala je okus kakav je svatko poželio. Ako ćeš primati euharistiju s vjerom ona će ti postati slatka i tako ćeš naučiti ljubiti, makar one za koje ni ne mislimo da bi mogli.
pater Arek Krasicki, CSSp