Božić je. Svi nešto očekujemo od Božića: da bude bolje, da se drugi prema nama toplije ponašaju, da se isprave unutar rodbinski odnosi i da djeca slušaju. Svi se nadamo nečem boljem iza Božića. Međutim, ništa nije bolje, a još jedan Božić je iza nas. Zašto je tako? Možda zato što sam očekivao da se drugi promijene, a ne ja.
Pred kraj došašća mogli smo na stranicama evanđelja promatrati lik Zaharije. Da, to je Ivanov otac, hramski svećenik kojem se anđeo u Hramu objavio i rekao da će mu se, usprkos poodmakloj dobi, njemu i njegovoj ženi roditi sin. Njegov život možemo podijeliti na dva dijela, prije Ivanova rođenja i poslije Ivanova rođenja. Prijelom je proročka Pjesma koju je Zaharija pjevao. Nije pjesma toliko u ovom trenutku važna, nego važno je to da zadnjih devet mjeseci Zaharija je bio njem. To je bila na neki način kazna jer Zaharija nije vjerovao da će mu se roditi sin. I kada je konačno progovorio svi su se začudili da on uopće zna govoriti. Što se dogodilo u Zahariji. Zaharija je ipak vjerovao. On u svojoj Pjesmi pjeva o Mesiji koji će se roditi, a na kojeg su čekali ljudi par tisuća godina. Možda se u onom trenutku ljudima Zaharijna pjesma učinila ispraznom, slično kao što je i Zaharija reagirao devet mjeseci prije na Božju riječ. Prema tome, razlika između Zaharije od prije devet mjeseci i Zaharije kojem se rodio sin je razlika svakog čovjeka koje je povjerovao Bogu. To je čovjek koji vjeruje da Bog može činiti nemoguće stvari tu i sada, a ne negdje tamo i kada već.
Upravo Božić je to vrijeme kada se trebamo zapitati: Vjerujem li da Bog može učiniti nemoguće stvari? Druga su očekivanja uzaludna, nadanja da će nešto biti bolje bez vjere u to neće se ostvariti. Možda je i s nama tako da ne vjerujemo Bogu da se On rodio i živi među nama. Zato šutimo. Šutimo jer ne vjerujemo.
Trebamo sjesti na taj Božić, trebamo konačno sjesti i zapitati se: Vjerujem li ja? Možda će biti negativan odgovor. Ne moraš se napinjati i reći si: Sada vjerujem. Nego od danas moliti za milost vjere. Zaharija je prešao od nevjere do vjere. Mi često ne vjerujemo Bogu jer su njegova obećanja drugačija od onoga što mi očekujemo. Bog ima za tebe najbolji plan. Dopusti mu da sruši tvoj plan. Zaharija je molio za dijete ali nije planirao da će odgajati dijete. Bog ga je iznenadio. Vjerujmo onomu koji obećava.
Upravo na Božić, kada Riječ postaje tijelom, odnosno Bog čovjekom, shvati da si Božje dijete. Da, Sunce koje dolazi s Visine kako bi obasjalo našu nemoć i tamu. Dolazi upravo zbog tebe. Isus Krist koji je Sunce i ispunjenje svih Očevih obećanja.
Kao što je Zaharija, nakon Ivanova rođenja, postao sasvim druga osoba tako i mi sjednimo do malog Isusa kako bismo postali druga osoba. I možda upravo danas treba poteći potok pjesama iz tvoga srca. Priključi se anđelima i Zahariji koji pjevaju na slavu Boga. Dosta spavanja i Božićnog maratona iz trgovine u kuhinju i iz kuhinje za stol pa u kuhinju. Sjednimo i osluškujmo Riječ.