Ivanovo svjedočanstvo povezuje se s njegovim mučeništvom koje je rodilo i našom vjerom. Uzimamo Ivana kao vodiča koji nam pokazuje put. Mogao je primiti slavu ovoga svijeta jer su ga mnogi smatrali i prorokom i mesijom, ali on to nije.
Teško nam je primiti istinu o svjedočanstvu i mučeništvu. Lakše je, bar se tako čini, svjedočiti. Kažeš par riječi o Bogu i poznatu rečenicu: Trebaš ići u crkvu, misleći da to je to. Međutim, svjedočenje se povezuje s mučeništvom. Grčka riječ je ista i za svjedoka i za mučenika – martir. Tek svakodnevno mučeništvo, kojeg se bojimo i pred kojim bježimo, potvrđuje naše svjedočanstvo. Nitko ne želi biti mučenik. Više prihvaćamo pohvale i tople riječi o nama, iako možda do kraja nisu adekvatne. Tko od nas može tako da kada mu netko skrene pozornost ili upozorenje podnosi to bez veće unutarnje boli?
Ivan Krstitelj je sjajan vodič kroz vrijeme došašća, upravo zbog svoje poniznosti. Ono što nas može oduševiti je jedan detalj njegove odjeće. Nosio je na sebi ogrtač od devine dlake i bio opasan kožnatim pojasom. Pojas drži odjeću na bokovima. Mnogima može poslužiti kao modni dodatak. Međutim, Ivanov kožnati pojas podsjeća na budnost i spremnost hoda za Gospodinom. Pojas oko Ivanovih bokova podsjeća i na povezanost s Bogom. Kao što pojas drži odjeću na ljudskom tijelu, tako kožnati pojas oko Ivanovih bokova podsjeća na povezanost s Bogom i spremnost hoda za Gospodinom.
Upravo taj pojas postaje iznova podsjetnik da ostanemo u našim pustinjama. Jer upravo tu će doći Gospodin. Mi želimo pobjeći s naše pustinje. Zatrpavamo je drugim stvarima. Mislimo da ćemo pronaći sreću izvan nje. Međutim, mnogi biblijski likovi, uključujući i Izraelski narod, koji su koračali kroz pustinju, upravo tu su upoznali Boga. Tu su ga naučili slušati i osvjedočili su se da se On brine za njih. Ponekad ne možemo više izdržati u pustinji. Ljudske snage prestaju. Upravo u tim trenucima Bog šalje svoga anđela. To se dogodilo Hagari koja je umirala u pustinji zajedno sa svojim djetetom bez vode i kruha. U istoj situaciji su bili Izraelci. Mnogi su dolazili Ivanu u pustinju jer su željeli upoznati Boga.
Pojas koji je nosio Ivan oko bokova potreban je i nama. Lako je reći ostani u pustinji i čekaj da ti se Bog javi. Iako će biti tako, ali na prvu teško je u to povjerovati. Teško je u svojoj svakodnevnoj pustinji vidjeti Božji prst. Pustinja za mnoge postaje mjesto mučenja, a trebala bi postati razlog za svjedočenje. Sveti Pavao Solunjanima govori o Duhu Svetom koji je izvor pobožnosti. Izgleda da su Solunjani gubili nadu, trnuli su Duha (1Sol 5,18). Dok je čovjek u pustinji i trne Duha tada uistinu pustinja se pretvara u pakao. Hagara je morala čuti Abrahamovo svjedočanstvo o pozivu. Izraelci su čuli Mojsijevo svjedočanstvo o tome da Bog govori. Oni nisu trnuli Duha. Njihova nesreća pretvarala se u vapaj. Ivanov pojas podsjeća na djelovanje Duha Svetoga.
U pustinju ulazi Mesija. On je već tu i prije tebe. Teško je u to povjerovati. Sveti Pavao poziva na neprestanu molitvu srcem, na molitvu koja doziva Duha Svetoga. Duh Sveti poput vjetra u pustinji čini čudesa. On je Mesijin dar. On je dozvan iz pustinje iz četiri strane svijeta. Takvu viziju imao je prorok Ezekijel. On je vidio pustinju praznih kostiju. Ali kada je molio srcem, kada je prorokovao te su kosti oživjele (Ez 36).
Moguće da te tvoja pustinja prerasta. Više ne možeš moliti. Nestale su suze i dalje misliš da te Bog ne čuje. Do kraja došašća nije još puno ostalo, stoga opašimo naše bokove kožnatim pojasom molitve. Dozivajmo Duha Svetoga da sve što je u nama suho On promijeni i preoblikuje. Ti teški dani vapaja i izgubljenosti postat će prilikom za svjedočenje. Tu gdje je sada pustinja tu će se dogoditi istiniti susret s Bogom.
pater Arek Krasicki, CSSp