O gledanju u more ( Mk 1,14-20)

Svi koji malo dublje razmišljamo o vjeri primjećujemo da se često u njoj događaju suprotnosti. Kada bismo uzeli u obzir sve najvažnije dogme onda vidjeli bismo da nešto nije uredu: Jedan Bog ali tri osobe, Bog je postao čovjekom, Marija je zauvijek djevica iako je rodila Isusa, euharistija je kruhom, ali i tijelom Isusa Krista. I tako bismo mogli nastaviti. Često dolazimo do dvaju suprotnih polova koja izražavaju ipak istinu.
Evanđeoski odlomak o pozivu prvih učenika dodaje još jednu oprečnu situaciju. Nama, donekle, poziv apostola čini se dosta prihvatljivim, tako smo naučili. Isus izgovara jednu riječ i oni kreću za njim. Zvuči nevjerojatno. Tako nešto moguće je samo tada kada Isus poziva. Je li uistinu tako? I jest i nije tako. Isus kaže: Pođite za mnom i oni kreću. Međutim u prethodnom odlomku apostoli ostaju kod Isusa cijeli dan kao odgovor na Isusov poziv: Dođite i vidjet ćete (Iv 1,35-45). Prema tome, oni nisu krenuli odmah za Isusom nego moguće da su pošli za njim tek slijedeći dan ili je prošlo više dana. To pokazuje da nije bilo tako jednostavno s tim pozivom. Nas zbunjuje riječ odmah. Oni su odmah ostavili mreže, ostavili svoga oca, u slučaju Zebedejevih sinova, i krenuli su za Isusom. Ali i prije su bili s Isusom. I moguće da su proveli čitave dane i noći u razgovoru tko je Isus i vrijedi li biti s Isusom. Dakle, to nije odluka donesena u sekundi, trebalo je vremena da se ona donese – kako primjećuje jedan dominikanac.
I to je još jedna suprotna, oprečna situacija, odmah, ali ipak ne tako odmah. To su dva suprotstavljena puta prepoznavanja poziva. Odgovor je taj da treba odmah krenuti, ali drugi je taj da treba ipak malo razmisliti. To je ta suprotnost, jer ako se o nečemu dugo razmišlja onda to nije odmah, a ako nema odmah onda se dugo ne razmišlja. To je zapravo taj trenutak kada pokušavamo prepoznati naš poziv i poslanje, naš put.
Trebamo ući u tu suprotnost kako bismo mogli prepoznati svoje poslanje. Razmišljanje je prepoznatljivo za ljude. Mi često živimo na površini. Nemamo više vremena razmišljati, ne ulazimo u dubine. Možda je zato Isus pozvao ribare. Nije bio to neki prepoznatljiv posao za Izraelce. Oni su više bili nomadi, uzgajali su stoku. Ali Isus odabire baš ribare. Zašto? Ribari su strpljivi i rade u onom što se ne vidi. Ribar baca mreže u more ili mutnu vodu i ništa ne vidi, on čeka. Posao u onome što se ne vidi iziskuje strpljenja, pozornosti i neprestanog gledanja u ono što se ne vidi. To je slika čovjeka koji razmišlja i koji pokušava dati odgovor na pitanja.
Dok iza sebe gledam razdoblje rada sa studentima, prepoznajem svoje nestrpljenje. Radim u onom što se ne vidi. Bacam mreže i ne znam što će biti. Na početku jedna ribica, kasnije više. Ovaj je posao iziskivao puno pažnje, gledanja u ono što se jednostavno ne vidi.
Svatko od nas od Isusa dobiva takav poziv. Dosta plutanja po površini. Postavljamo li si pitanja odakle dolaze neke stvari? Na primjer, ako mi se ne da moliti. Pitam li se odakle to dolazi i zašto? Ako mi se ne ide na svetu misu, pitam li se što je tome razlog? Ako se ne želim pomiriti s drugim, ili vidim stalno jedino njegove pogreške, pitam li se tko je u pravu i gdje je krivica jer možda nije samo on kriv? Mi samo konstatiramo: Ne moli mi se, ne priča mi se s njim, ne ide mi, ali možemo li provesti sate u pitanjima odakle nam to sve dolazi? Ako netko ne može pronaći svojeg životnog druga, što tada radi? Konstatira: Ja ne mogu nikoga naći. Takva osoba ustvari mora se zapitati: Zašto ja ne mogu pronaći takvu osobu? Hoćemo li demaskirati sebe?
Želimo li baciti mreže tu gdje je najdublje? Pokušajmo si odgovoriti na pitanja. Odakle? Zašto? Ali s druge strane ne trebamo ostati samo u razmišljanjima i ispitivanju, nego trebamo krenuti! Nikada nećemo sve shvatiti, jednostavno treba krenuti odmah. Tako se u nama izražava ta oprečna situacija, s jedne strane pitat se zašto, ali s druge odmah krenuti za Isusom, iako On, jasno, u tom određenom trenutku, ne progovara. To je kršćanski hod.
AK/ASZ