Ne uzimaj s lica nego gledaj u srce (Iv 15,9-17)

Naučili smo ljubiti one koji nas ljube. Volimo samo one koji nas vole. Okrećemo se od siromaha i ljudi koji su odgurani na marginu. Žalosno je čuti kada mladima smetaju njihovi vršnjaci koji su možda na prvu malo drugačiji po ponašanju, odijevanju i sl. Smeta im takva „crna ovca“ jer je malo smiješna. Može se s njoj malo izrugivati, ali prije svega smeta i bolje bi bilo da je nema. I to se događa u molitvenim zajednicama, među svećenicima i među svima nama.
Petar je nakon silaska Duha Svetoga shvatio kako Bog nije pristran, ne sudi po izgledu. Doslovce to znači ne uzima s lica. Mi prosuđujemo ljude odmah: onaj je lopov, onaj je sa psihijatrije, onaj nije odgojen i tako dalje. Ovo je tužna činjenica.
Kada ćemo shvatiti da Bog ne uzima s lica – ne sudi po izgledu! Čudimo se kako se među nama ne događaju čudesa. Mislim da je tome razlog naša nevjera u Božju ljubav razlivenu na svakog čovjeka. Petar se začudio: Za Boga ne postaje oni koji su bolji i oni koji su gori. Ne postoje ljudi koji imaju manje ili više Duha Svetoga.
Kao kršćani poslani smo svakom čovjeku. To nije metafora, to je istina. Gdje god da krenete naići ćete na lica koja vam se neće svidjeti. Bog nas šalje tamo gdje nitko ne želi ići. Među lopove i bolesne, među one koji trpe zbog odbačenosti, među one koji kradu i žive dvostruke živote. I naravno ne sviđaju nam se oni. Nije nas Bog poslao da javno sudimo tko smije na pričest, a tko ne smije, tko smije doći na molitvenu zajednicu, a tko to ne smije, kome treba pomoći, a tko tu pomoć ne treba. On nam daruje sebe i kaže: Idi i nemoj gledati lice drugoga, nego gledaj moju ljubav u njemu. Priznajem, ponekad čovjek ima svakakve misli. Mnoga nam se lica ne sviđaju. Teško je primiti riječi Pisma. Ponekad zastanem kao Petar. Iznenadim se kad se sjetim da ću jednoga dana gledati Božje lice. Njegovo lice je skriveno u mnogim licima koja nam ne pašu i koja osuđujemo. Kako ću onda pogledati u Isusovo lice?
Petar se također začudio da je Duh Sveti sišao na pogane. Za jednog Židova to je bio svjetski fenomen, a ipak, dogodilo se. Što mislite tko ima najviše Duha? Recite! Odgovorite! Onaj koji čuva Riječ i zapovijed ljubavi.
Nama se mnogi ne sviđaju, ali Isus kaže na zapovijed: Ljubi! S brojnim ljudima ne možemo izaći na kraj jer nas omalovažavaju, ogovaraju, uništavaju živote, ali Isus kaže: Zapovijedam ti ljubi. Imamo problem, jer tko može ljubiti druge na zapovijed? Kako nam Isus zapovijeda da ljubimo jedan drugoga? Realizacija nam se čini nemogućom. Inače, imamo problem sa zapovijedima – mislim na dekalog – a Isus traži od nas još jednu zapovijed i to najtežu – ljubiti druge. Je li to moguće?
Moguće je to! Isusova zapovijed, na temelju njegove smrti na križu kao znak Novoga saveza, postaje moguća. Isus je prisutan u svakom čovjeku. Tu je njegova ljubav. On prvi ljubi. Mi ljubimo njegovom ljubavlju. Iako nam je teško i čini se apsurdom, moguće je. Jer je On tu. On je sam ta zapovijed koja se nudi svima. Prvi nas je ljubio i to još tada dok smo bili grješnici.
Teško nam je to shvatiti jer živimo robovlasnički odnos prema Bogu, ali Isus kaže: Ja vas ne zovem više slugama, vi ste prijatelji moji. Molimo Duha Svetoga da nam dozvoli shvatiti tu činjenicu: Ti nisi Božji rob, nego si Božji prijatelj. Samo prijatelj je spreman ljubiti. Zaustavi se malo. Pogledaj ona lica koja ti smetaju. Ne uzimaj više s lica nego gledaj u srce.