O pečenoj ribi (Lk 24,35-38)

Dok molimo, dok se okupljamo za stolom Riječi, Tijela i Krvi, molimo Isusa da prosvijetli našu pamet. Molimo ga da shvatimo što se događa tijekom euharistije, što je to molitva. Ne ustručavajmo se vapiti moleći Duha Svetoga.
Divan je Isus. On vidi detalje koje drugi ne vide. On gleda male ljude koji su negdje sa strane i to na način kako ih nitko drugi ne gleda. Nakon uskrsnuća, velikog djela, Isus čini mnogo sitnih stvari, pa čak i banalnih. Prvu stvar koju je Isus učinio, kako primjećuje evanđelist, jest to da je pospremio mjesto na kojem je ležao mrtav. Ubrus i povoji su bili na različitim mjestima, odvojeni i posloženi. Nije ostavio iza sebe nered. Osim toga, nije otišao kod velikih ljudi ovoga svijeta uvjeravati ih u svoju nevinost i istinitost uskrsnuća. Sigurno bi to bio veliki događaj da se Isus pokazao na glavnom trgu, ali on to nije učinio. Otišao je u šetnju s dvojicom učenika koji su bili na putu u Emaus. Cijeli dan je bio s njima. Imao je vremena za njih. Na večer kada je lomio kruh učinio je sitnu gestu kako bi ga učenici mogli prepoznati. Mi odmah mislimo tu na euharistiju, ali ti učenici nisu bili u dvorani Posljednje večere. Oni su najvjerojatnije bili tada kada je Isus umnožavao kruhove. Moguće da je Isus lomio kruh s nekom gestom. Možda se smiješio, ili je držao palac vrlo značajno i prepoznatljivo ili mali prst, ili je kidao snažno kruhove ili vrlo nježno. To je bila gesta koja je odlikovala Isusa. To je bio samo detalj, ali opet vrlo prepoznatljiv. Tako i sada Isus dolazi među svoje učenike i što radi? On traži od njih ribu, govori: Dajte mi jesti! On želi pojesti samo prženu ribu jer je gladan. Nakon velikog djela uskrsnuća on traži samo jednu ribu.
Zašto imamo problem s vjerom? Možda zato jer tražimo velike i spektakularne stvari. Nas oduševljavaju velika čudesa. Organiziraju se hodočašća na ta mjesta samo kako bi doživjeli nešto senzacionalno. Nemojmo zaboraviti odakle dolazi riječ senzacionalno – od snezus to znači čuvstvo. Pokušaj gradnje na takvom temelju brzo nestaje. Čovjek odlazi, traži nešto što će ispuniti njegova čuvstva. Imamo problem s vjerom jer tražimo od Isusa da sleti s neba i da se sve u nama razdijeli kao vode Crvenoga mora. Ali, Isus je već učinio milion gesti kako bismo ga mogli prepoznati i shvatiti da je on tu, ali mi ipak kažemo: Isuse daj napravi čudo. A on je milion puta pospremio plahte, milion puta otišao s nama u šetnju, milion puta pojeo je s nama ribu, samo mi ništa ne vidimo. I nisu važne te geste, one su samo simboli. U njima se skriva puno dublje iskustvo susreta s Uskrsnulim.
Što je pečena riba? Kakva je to gesta? On je ta Riba. Prva slova grčkog izraza Isus Krist Sin Boga Spasitelj, upravo znače Isus. Pečena riba? To je Isus nakon smrti na križu. Sjetite se što je rekao Isus prije svoje muke: Bit će vam darovan Jonin znak. Jona je bio u želucu velike ribe tri dana. Tako je Isus bio u utrobi velike ribe – to je podzemni svijet, šeol. Sada Isus jede tu ribu. To je simbol njegove pobijede na križu. On pobjeđuje smrt. Kroz tu skromnu gestu blagovanja pečene ribe Isus kao da se šali: Kao što jedem ovu ribu, tako sam nadvladao smrt.
Pečena riba pojavljuje se također u knjizi o Tobiju. Tobija je ubio veliku ribu koja je pokušavala odgristi mu nogu kada je išao svojoj ženi. Ispekao ju je i pojeo. Apostoli su odmah shvatili tu gestu. Sada je Isus pojeo pečenu ribu kada je bio na putu k svojoj ženi. Apostoli su Isusova žena, to je Crkva. Isus je Zaručnik, a mi smo njegova zaručnica. To je svatko tko vjeruje da je Isus Krist.
Kada primamo pričest možemo u vjeri vidjeti kako blagujemo samoga Isusa i on govori: Pojedimo tu ribu zajedno, to je moje tijelo, to sam ja. Ja sam pobijedio smrt. Blagujući mene pobjeđuješ sa mnom i u meni smrt i svako zlo. Svaki ponor će nestati dok blaguješ sa mnom. Kada blaguješ s Isusom njegovo tijelo, to je taj trenutak kada on tebe uzima za svoju Ženu. On je tada s tobom jedno. Nema veće intime, većeg ujedinjenja.
U tim sitnim gestama skrivaju se velike stvari. Isus nije nasilan. On je nježan, skroman, ponizan, često skriven. I samo onaj koji može u sitnicama vidjeti gestu ribe, gestu lomljenja kruha, sređene plahte, moći će prepoznati njegovu prisutnost. Možda nosiš u sebi nezasićenost vjere. Želiš da Bog progovori i da ti da znak. Možda ga trebaš potražiti na drugom mjestu jer ti znakovi su na dohvat ruke kao i onaj trenutak kada dođeš i primiš pečenu ribu. Samo kao i uvijek postavlja se pitanje vjeruješ li u to?
pater Arek Krasicki, CSSp