O zahvalnosti i odrješenju (Job 19; Iv 11, 32-45)

Job se nalazi u najgoroj situaciji na svijetu. Tu situaciju pogoršavaju njegovi prijatelji koji ga danima optužuju i traže razlog njegova trpljenja. Tu scenu završava Jobov monolog u kojem se sjeća najgorih slika koje su mu se dogodile. On optužuje Boga govoreći kako mu je Bog ugasio svjetlo. Kada pokušava vapiti u pomoći dolazi riječ: Ne smiješ vapiti za pomoć. Kada pokušava otvoriti svoja usta, ona se zatvaraju. Tu također govori o svojoj obitelji. Njegova žena ga gleda s prezirom, za svoju djecu on je netko tko zaudara. Job misli da je Bog postavio oko njega čete ljudi koji ga pokušavaju ubiti.
Ponekad kada nam je tako teško u životu trebamo se sjetiti Joba jer je njemu bilo još gore. No priča o Jobu završava s tri rečenice koje su nevjerojatne. Job nakon tog strašnog monologa u kojem tvrdi da mu je Bog podmetnuo zamke i da mu nitko više ne može pomoći, viče: Ali, ja znam, moj Izbavitelj živi i on će ustati i ja ću ga gledati. Znate li zašto je to toliko važno?
U ono vrijeme Židovi još nisu vjerovali u život poslije smrti. Oni su mislili da je smrt kraj. Čovjek ode u Šeol i tu je kraj. Međutim, Job koji se nalazio na brdu smeća i đubreta, govori: Jednog dana ja ću vidjeti svoga Spasitelja. Job nije imao pravo imati takvu vjeru jer tada Židovi još nisu takvo razmišljali. Zato Job postaje prorok.
Danas je takav dan kada mediji, najave u crkvi, upućuju nas na razmišljanje o smrti i o molitvi za pokojne. Možda ti je teško, ali pogledaj Joba koji je sve izgubio. Po njegovim proročkim riječima saznajemo da smrt ne postoji. Naravno, umrijet ćemo, ali to će biti nešto nalik šetnji k nečem nevjerojatnom. Mnogi kršćani, nažalost, već sada izgledaju kao da su već za svoga života umrli. Pogledajte samo kada možete sresti najviše kršćana. Upravo sada kada dolaze na grobove i plaču. Ponekad i cijeli život plaču. I to je psihološki opravdano, ali postavljam ti pitanje: Zašto plačeš? Zar ne vjeruješ da je tvoj najbliži u najboljim rukama našeg Oca? Oni nisu u grobu, tamo su samo njihovi ostatci. Zato Job kaže da će iz svoje puti gledati Boga.
Od onoga trenutka što je Krist učinio za nas na križu, po djelu spasenja, ne trebamo se bojati smrti. Jedan redovnik hodao je svaku večer hodnicima samostana i pozdravljao se sa subraćom govoreći: Nadam se da se nećemo više vidjeti. Ne radi se o tome da on nije volio svoju subraću, nego u pitanju je čežnja za Isusom i nebom. Mi se bojimo smrti i trpljenja i rastanka i toga da ćemo plakati, sve je to normalno! I Isus je plakao za Lazarom. Međutim, nakon plača on pristupa grobu i govori: Lazare izađi. I Lazar iziđe iz groba.
Naš Bog nije Bog umrlih nego živih. Možda ste izgubili neku vrlo blisku osobu i danas sve tužne misli dolaze vam na pamet. Dan svih umrlih nije dan za plakati. Trebate učiniti dvije vrlo važne stvari. Kada dođete na grob zahvalite za dobro koje vam je ta osoba učinila. I druga stvar treba učiniti ono što je Isus rekao kada je Lazar izašao iz groba: Odriješite ga. Jer imao je na sebi povoje. Mi vjerujemo u čistilište. Bog nas u čistilištu odgaja za dobro koje nismo učinili na zemlji. Morat ćemo naučiti ljubiti savršeno. Moguće da ćemo morati proći još jednom situacije u kojima nismo bili sposobni provesti Božji plan, pa smo malo kaskali na zemlji. Bog će nas staviti pred svaku osobu koju smo povrijedili, makar je krivo pogledali, i morat ćemo ispraviti te relacije. Možda u svom srcu nosiš srdžbu zbog nekih ljudi: roditelja, susjeda… Možeš ih danas odriješiti da izađu iz čistilišta. Oprosti im. Pomoli se za duše u čistilištu. Odriješite ga neka hoda. To Isus govori Marti i Mariji. Puno toga ovisi o tebi koliko će tvoji najbliži ostati u čistilištu. Sve ovisi hoćeš li napustit svoja žaljenja i oprostiti. Dakle ako znaš da je između vas bilo neko zlo koje je onaj drugi nanio, razriješi to, oslobodi ga. Pusti neka ide. Zahvali i odriješi.