O slobodi, hrabrosti i poslanju (Iv 1,35-42)

Često ispitujem sam sebe, ali i drugi ljudi se izražavaju na isti način: koliko možemo usmjeravati drugoga? Govoriti mu moraš ovako, ne smiješ onako. No ima i kritičara koji govore da Crkva upravo oduzima slobodu i čovjek mora bit njoj slijepo poslušan: ovo je grijeh, ono nije. Zanimljivo, jer s druge strane ljudi žele da im se kaže: Moraš uraditi to ovako. Sjećam se također prof. Ivančića koji mi je postavio pitanje: koje je tvoje poslanje. Rekao sam mu svećenik sam, ali on me i dalje pitao koje je tvoje poslanje. Priznajem da sam bio, a i jesam, pomalo zbunjen jer više ne znam na koji način pomagati drugima bez određenih uputa. Tvrdnju da Crkva nabacuje neke šablone za ljude, ipak bih malo osporio i složio se s mojim bratom dominikancem, da kršćanina mora odlikovati sloboda i hrabrost.
Svako odgovara Bogu sam, iako je moguća pomoć treće osobe, kao što je bilo s pozivom Samuela (1Sam 3,3-10). Tu mu je pomogao hramski svećenik Eli, iako je njegova pomoć bila nepotpuna. U slučaju učenika, prije svega Ivan Krstitelj im je pomogao naći Mesiju, ali kasnije su morali sami krenuti. Morali su se sami boriti s izazovom koji su osjetili iznutra. I Ivanova pomoć nije savršena. Isus ih i dalje poziva: Dođite i vidjet ćete, on im ne govori: Sveti Ivan vam je to već rekao! Čovjek tek sam prepoznaje svoj poziv. Iako u crkvi čujemo svećenike koji nam pokušavaju reći kojim pravcem nam je ići, ipak nitko od ljudi nam neće reći tko smo mi. Nitko od ljudi ne može nam dati poziv. To je sloboda. Svatko ima svoj put, svoj poziv koji može prepoznati samo u Bogu. Ne da ti to netko drugi kaže, nego sam Bog. To je sloboda čovjeka koji traži svoj poziv. Naravno da će Crkva reći: Nemoj tu, jer tu možeš vrlo lako zaraditi grijeh, ali čovjek je potpuno slobodan. To se događa u tišini, u osobnoj molitvi. Volim uvijek reći onima koji dolaze po savjet: Sada sjedi i moli, šuti pred Gospodinom.
Druga stvar je hrabrost. Često se bojimo poziva jer on nas može prerasti, ali trebamo krenuti jer je to najbolji put. To se isto dogodilo Petru. Isus mu daje novo ime. On je Kefa. Svaki Židov koji čuje tu riječ odmah je povezuje sa stijenom, odnosno s kamenom pločom koja je sačinjavala oltar na kojem je bio žrtvovan jaganjac. Kao da mu želi reći: Ja te zovem da budeš oltar, ali kroz tebe će proći veliko trpljenje. No s tobom sam. Imaš udjela u meni. Zato kasnije sv. Pavao u Poslanici Korinćanima Isusa naziva Stijenom jer je On prava stijena i oltar i jaganjac. Moguće da je Petar odmah pomislio kako će biti velik i čvrst kao stijena, ali Isus ga poziva na nešto drugo.
Bojimo se poslanja i poziva misleći da će nas nadmašiti i da se nećemo moći nositi s Božjim pozivom. Lakše je govoriti o životnom pozivu: liječnik, vojnik, policajac, svećenik. To nije tako strašno. Lakše je ispunjavati svoju profesiju, nego shvatiti da sam pozvan biti potpora drugima. Biti za drugoga je naša misija. Ja sam svećenik, to mi je poziv, ali moje poslanje je biti uz drugoga ovih godina, mjeseci, za studente i naravno za svakoga tko traži Gospodina. Bog ima plan za svakoga. Pogledaj svoj poziv i poslanje koje ti Bog daje. Možeš li se sjetiti kada je to bilo. Apostoli znaju da je to bilo oko desete ure. Kada je tebe Bog poslao?
Eli nije opominjao svoje sinove svećenike. Njegovi sinovi koji su radili u svetištu u Šilu izabirali su najbolje komade mesa žrtvovanih životinja. Oni su bili toliko pohlepni, a uz to i nestrpljivi, da nisu čekali kraj obreda nego s vilicama vadili najbolje komade. To je pouka nama. I mi smo nestrpljivi osluškujući Božji glas. Sjednemo na trenutak, malo pretresemo misli i želimo rješenje, ali rješenje neće doći brzo. Napomena je u tome da budemo strpljivi. Imamo u sebi različite želje i ideje. Pitajmo se jesu li sve od Boga.
I još jedna napomena u prepoznavanju svojega poziva i poslanja. Sinovi Elija griješili su bludno sa ženama koje su se okupljale i služile pri svetištu. Bogu je žao što i u tome Eli nije poučio svoje sinove koji su nečistih ruku i srca slavili Boga. Božji glas nećemo čuti dok smo u teškim grijesima. Ne radi se o tome da budemo čistunci i dok smo živi uvijek ćemo padati u grijeh. Riječ je o tome da ne pristajemo na grijeh. Razlika je kada čovjek želi živjeti u grijehu i kada čovjek ne želi živjeti u grijehu i naziva taj grijeh po imenu. Onaj koji se diže iz grijeha, taj može čuti Božji glas.
Čuti Božji glas može samo onaj koji stoji pred Bogom kao sluga, poput Samuela. On kada staje ponizno pred Bogom, tada mu se Bog kao povjerava. Ovo je savršeno! Mi ulazimo u takvu relaciju s Bogom da kada priznajemo naše slabosti tada izabiremo obraćenje i prihvaćamo naš poziv i poslanje.
AK/ASZ