Volim Crkvu (Mk 4,35-41)

Često pod utjecajem filma, koji na nas ostavlja snažan utisak, poželimo postati poput glavnoga lika. Zar nije to bilo tako? Sjetite se svojih prvih filmskih idola, sjetite se oduševljenja poznatim glumcem ili nekim drugim umjetnikom, poznatom facom.
Svaki kršćanin bi se trebao oduševit Isusom. I to tako da bez prestanka i posvuda traži njegovo lice. Svaki čitani odlomak Svetoga Pisma mora u nama potaknuti lavinu čežnje za Isusom. Događa li nam se tako?
Čitamo da su se ljudi u Kafarnaumu ostavljali svega kako bi mogli slušati Isusa, bili su oduševljeni Isusom. Dolazilo ga je slušati cijelo mnoštvo, svi su živjeli za taj trenutak jer su željeli znati tko je taj Isus i o čemu govori. Možda u pitanju nisu bila samo Isusova čudesa, nego, prije svega, oni su željeli vidjeti njegovo lice. To je lice nekoga tko je predivan. On donosi novi nauk, u Sili. Takva bi čežnja za potragom Isusova lica trebala biti uvijek u nama, pa čak i tada kada nas zlo iskušava, kada osjećamo slabost svoga grijeha i nemoći. Potrebna nam je takva osoba koja će stati pokraj i reći zlu: Umukni, izađi iz njega! Potrebna nam je takva osoba koja ima toliku snažnu riječ da kada je izgovara ona je djelotvorna. Kaže i to se događa. Zlo nestaje.
Dobra je vijest u tome da mi Isusovo lice možemo vidjeti. To su vaša lica. Crkva je Krist i mi smo Crkva. On je u nama. Zato je tako teško kada netko nedostaje u zajedništvu. Mi smo njegovo tijelo, mi smo njegovo lice. Slika ovoga lica nije možda do kraja ista kao što je njegovo lijepo lice. Ovo lice ima umoran pogled, ima podočnjake, unakaženo je grijehom, trpi zbog grijeha. Možda to više sliči Isusovom licu kada je visio na križu. No svakako, to je njegovo lice. To je njegova Crkva. To je njegovo tijelo.
Postavi si pitanje: Volim li Isusovu Crkvu? Jesam li njoj istinski predan? Jesam li spreman umrijeti za Crkvu?
A sada mali test. Što osjećaš kada čuješ rečenice: Bog da, ali Crkva ne. Vjerujem, ali ne prakticiram. Produhovljen sam, ali nisam religiozan. Moguće da su te rečenice istiniti izazov za tebe i možda se zgražavaš. Pokušaj još jednom postavit si pitanje: Volim li Crkvu koja je grješna i slaba?
Upravo u takvoj Crkvi možeš susresti Isusa, njegovo lice i Silu koja izlazi iz njega.
To nije poziv na grijeh ili na to da ostanemo u našim slabostima, suprotno. Crkva je u isto vrijeme i sveta i grješna. To je poziv na još veću ljubav prema Crkvi koja nikoga ne osuđuje. Takvo je, za sada, jedino Kristovo lice kojemu imamo pristup i možemo ga vidjeti kad poželimo. To je ta Crkva, Kristovo tijelo, sam Krist, koja staje pred tobom i govori Zlu u tebi: Umukni i izađi iz njega! I ono izlazi.
Čut ćeš te riječi tada kada kreneš putem molitve, praštanja i sakramenata. Želim danas reći, ne zato što sam svećenik, nego slab sam i grješan čovjek: Volim Kristovu Crkvu! Crkva je najsvetije mjesto na svijetu, bez obzira na to što drugi govore. Uvjeri se sam! Pođi putem Crkve, jer tu je Euharistija u kojoj primaš samoga Boga. Oni koji ga primaju imaju život u sebi, tu je Isus na dohvat ruke. On je prisutan u sakramentima i svojoj riječi. On u svojoj Crkvi i kaže Zlu: Umukni i izađi iz njega! I to se događa. Ohrabrimo se i povjerujmo u to da smo pozvani biti sveti, ali izbjegavajmo grijeh.
AK/ASZ