Predragi,
pitao sam se što bih vam mogao poručiti na početku korizmenog vremena. Razmišljajući o tome, spontano sam se sjetio jednog kolege koji je za vrijeme bogoslovskih dana volio restaurirati. Zašto mi je baš on pao na pamet? Ne znam. Vjerujem da je Duh Sveti onaj koji me potaknuo.
Zašto ova tema na početku korizme? Kako bismo došli do odgovora, moramo vidjeti što je zapravo restauracija. Siguran sam da već svi jako dobro znate o čemu je riječ, no prisjetimo se ipak kako restauracija znači obnavljanje, obnova, vraćanje na stari oblik. Ona označava popravak oštećena umjetničkoga djela (slike, kipa) u namjeri da se restaurirano sačuva od daljnjega propadanja i oštećenja.
Vjerujem kako već naslućujete kakve veze restauracija ima s nama i našim ulaskom u korizmeno vrijeme. Čitajući prve stranice Svetoga Pisma, nailazimo u knjizi Postanka kako je čovjek stvoren na Božju sliku. Budući nam je dana slobodna volja, čovjek može odlučivati o tome hoće li prionuti uz dobro ili zlo. Tako je čovjek pokleknuo, pao i oštetio onu sliku na koju je stvoren. Znamo dalje kako govori izvještaj da Bog protjeruje čovjeka iz rajskog stanja. No, Bog, kao brižni Otac, nije zaboravio čovjeka, nije ga prepustio samome sebi na milost i nemilost nego se za čitava čovjekova vijeka brine za njega i udjeljuje mu svoju pomoć.
Tu možemo prepoznati Boga kao pravog restauratora. Kao onoga tko s toliko ljubavi i nježnosti po svome Sinu obnavlja onu oštećenu sliku u nama na koju smo stvoreni, posvješćujući nam našu vrijednost.
Stoga je korizmeno vrijeme pravi trenutak da uđemo u Božji restauratorski zavod i da mu damo svoje srce kako bi ga obnovio, odnosno kako bi ga učinio po svome Srcu. Proces je to koji ne traje samo četrdeset dana, već koji traje čitav život. Bog se raduje svaki puta kad mu donesemo svoje srce da ga restaurira jer time donosimo svoj grijeh, svoju bezbožnost, svoju odbačenost i napuštenost. U Bogu vidimo kako naš korizmeni hod donosi nadu koja nam otvara nove mogućnosti. Nada koja ne postiđuje, već koja nas nosi prema naprijed.
To je vrijeme kada se suobličavamo onoj slici na koju smo stvoreni i unatoč svojim nesavršenostima, svojim padovima, susrećemo Boga koji pokazuje svoje milosrđe i opraštanje. Time nas poziva da i mi u ovom korizmenom vremenu budemo odsjaj ili bolje rečeno, slika Njegova milosrđa i praštanja, kako bismo u punini doživjeli bogatstvo milosti vazmenog otajstva na što nas poziva i papa Franjo u svojoj korizmenoj poruci.
Zbog toga je najbolje ući u Božji restauratorski zavod i reći mu što bi trebalo popravljati na nama. Kao što u restauratorskom zavodu iznesemo stručnjacima ono što bismo željeli da nam učine, jednako tako smijemo i u Božjem restauratorskom zavodu zatražiti ono što nam je potrebno. No, isto tako trebamo imati na umu kako su u većini slučajeva restauratori ipak stručnjaci i oni sami određuju na koji će se način neki zahvati vršiti na djelima, što se smije, a što ne smije mijenjati, na koji će se način nešto oblikovati. Isto tako i mi smo pozvani svoje putove prepustiti Gospodinu kako bi nas On oblikovao. Jer, kako je već netko slično rekao: Bog je daleko veći od našega srca, od naših želja. Ili kako čitamo u Svetom Pismu: Moji puti nisu vaši puti. Prepustimo se Božjim putovima i zatražimo da nam ojača snagu volje kako bismo svaki dan iznova otkrivali njegovu volju za nas, kako bismo bili ustrajni na njegovom putu. U tome nam svakako mogu biti od velike pomoći razni oblici korizmene pokore i odricanja.
Prvo: Post. Možda je danas kod mnogih ovaj vid pokore izgubio smisao. No, ispravan post je ponekad jedini način uz pomoć kojeg možemo učiniti nešto za sebe i druge, kako nam i sam Gospodin svjedoči u evanđelju. Sjetimo se one Isusove anegdote kada svojim učenicima kaže kako se ovaj rod iznosi postom i molitvom. Post ponajprije mijenja nas, a time i naš odnos prema bližnjima. Posteći postajemo spremniji trpjeti iz ljubavi koja zasigurno može izliječiti naša ranjena srca.
Drugo: Molitva. Mnogi danas mole, a ipak ne bivaju uslišani te gube pouzdanje i lako odustaju. Sveti Pavao nas opominje da puno puta ne znamo moliti, a apostol Jakov govori ako ištemo, a ne primamo znači da rđavo ištemo, a Isus nas poziva na molitvu djetinjeg pouzdanja u Očevu ljubav. Potiče nas na ustrajnost u molitvi jer veli: Tražite i naći ćete. Ne smijemo lako odustajati od molitve. Molitva nas udaljava od našega sebeljublja i uči nas da zauzmemo stav prosjaka koji vapi za Božjom milošću.
Treće: Milostinja. Ona omekšava naše srce i oslobađa nas gramzljivosti. Otvara nam oči srca da vidimo bližnje u potrebi, a osobito one s kojima se susrećemo svaki dan. Isus nas poziva na ljubav prema bližnjemu u potrebi: Ljubi svoga bližnjega kao samoga sebe. Svi imamo svoje potrebe i u tome smo smislu svi siromasi. Kao što sam ja u potrebi, tako je isto i moj bližnji u potrebi. Pokušajmo barem u jednom danu staviti potrebe drugih ispred svojih potreba. Ne samo da ćemo na taj način pomoći svojim bližnjima, nego ćemo se i sami osjećati ispunjenima i sretnima.
Mogao bi svatko od nas još puno toga nadodati kako i na koji način se obnoviti u našem životu.
No, zašto govoriti Bogu što treba na meni obnavljati, restaurirati kada me On poznaje bolje od mene samoga? Istina, Bog te poznaje bolje od tebe samoga, ali Bog želi da dođeš pred njega svjestan onoga što je u tebi oštećeno tražeći od njega da te obnovi. (Sjetimo se kada je Bog tražio Adama. On ga pita: Adame, gdje si? Zna Bog gdje je Adam, ali Bog želi da i Adam bude svjestan sebe i svoga stanja). Kad si svjestan sebe i svoga stanja tada se Bog raduje jer mu se slobodno vraćaš raskajana i ponizna srca koje neće moći prezreti. Tu ćeš iskusiti da je naš Bog: nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali kako čitamo kod proroka Joela.
Vratimo se dragi mladi, Gospodinu koji je sama nježnost i pretvorimo ovih četrdeset dana u onaj vrt zajedništva s Bogom koji je postojao prije istočnoga grijeha. Ne dozvolimo da to milosno vrijeme koje je pred nama prođe uzalud. Dođimo našem „Restauratoru“ i predajmo mu cijeloga sebe da nas pozlati vraćajući nam onaj prvotni izgled, onu iskonsku sliku na koju smo stvoreni. Amen.
vlč. Mario Žigman