Dragi mladi,
Ujutro nakon što smo se ustali prva udarna vijest koju smo mogli pročitati jest potres koji se dogodio u Zagrebu te izvještaj o oštećenim crkvama uslijed ovakve nevolje. I nije trebalo dugo da se susretnemo s komentarima koji idu u onome smjeru da se napada crkvene poglavare jer su obustavili slavlje misa s narodom. Je li ovo Božja kazna ili je možda Božji poziv na obraćenje?
Kada promatramo čovjeka kao da nam je prirodno da se opravdavamo. Kao da je čovjek ovisan o tome da svojim prstom ukazuje na drugoga i u drugome pronalazi krivca za sve ono što se oko njega događa. Zasigurno da čovjek ima udjela u pojedinim nevoljama koje nas zadese, od toga ne možemo pobjeći, ali tražiti krivca samo u drugome bilo bi pogrješno. Kao da su to učinili oni koji su Isusu javili o događaju koji se zbio s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava (Usp. Lk 13, 1), te o Isusovom protupitanju zar mislite da su oni osamdeset na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih veći grešnici od svih Jeruzalemaca? Isusov odgovor je glasio: Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti. (usp. Lk 13, 4)
Kule su u ondašnje vrijeme bile mjesto utočišta, možemo reći luka spasa od sigurne smrti. Međutim u ovome primjeru ona postaje lukom smrti. Isus u svome odgovoru negira zaključak da je nesreća kazna za grijeh, kako se dotada shvaćalo, već koristi priliku da javne nesreće prikaže kao providonosni Božji poziv na obraćenje.
Tako i ovu situaciju nemojmo promatrati kao Božju kaznu, već kao Božji poziv na obraćenje. Zašto ne bismo u ovome promatrali Božju zaštitu? Prva nedjelja bez svete mise s narodom i eto prirodne nevolje. Ono što smo doživljavali kao kulu u Siloamu, kuću sigurnosti, zar ne da je moglo postati kućom smrti? Zar se to nije moglo dogoditi za vrijeme euharistijskoga slavlja? Zar ne bi možda neki tada završili kao ovi u Siloamu?
Vjerujemo i znamo da Duh Sveti upravlja i vodi crkvom. Siguran sam kako je i ova obustava misnih slavlja s narodom intervencija Duha Svetoga. Po čemu to mogu tvrditi? Po svome osobnome svjedočanstvu. Sjećam se da sam kao dijete za vrijeme zimskih praznika zajedno sa sestrom provodio vrijeme na otvorenome kao i većina druge djece. Toga je dana napadao snijeg. Sestra i ja smo zajedno išli u dvorište na sanjkanje. Pored naše je kuće bila jedna stara trošna kuća. Sestra i ja smo se sanjkali na malome brdašcu koje smo imali u dvorištu upravo pored te kuće. Nakon što smo završili s igrom, ušli smo u kuću. Majka nam nije skinula ni jakne kad odjednom začujemo tupi udarac o zemlju. Izišavši van ugledasmo kako se ta stara trošna kuća pored koje smo se sestra i ja igrali urušila. Kasnije sam prepoznao da je na djelu bio naš anđeo čuvar koji nas je, siguran sam, potaknuo da uđemo u kuću kako bi nas zaštitio od ovog urušavanja i sačuvao nam život.
Ovaj događaj promatram na sličan način. Bog je onaj koji nas želi zaštititi i spasiti. On je naša sigurnost i utvrda. Budući da traju ove izvanredne okolnosti pozvani smo da sada postanemo mala kućna crkva u svojoj obitelji, da u dubini svojega srca prepoznamo Božju prisutnost i da se s njime još više sjedinimo. Neka nam ovo vrijeme bude poziv na vlastito i zajedničko obraćenje na što smo pozvani u ovome korizmenome vremenu.
Svijet je pun problema, a mi smo možda ponekad slijepi, poput slijepca od rođenja iz današnjeg evanđelja, te ne vidimo i ne prepoznajemo uvijek znakove vremena koje nam Bog šalje. Vidimo da dolazi oluja, ali se pitamo kako i na koji način postupiti. Isus je naše utočište u vrijeme ove oluje. On je naš snažni toranj. Ostanimo u njemu i ne gubimo vjeru.
vlč. Mario Žigman