HiPredragi,
Naša životna lađa često biva šibana protivnim valovima koji nas otiskuju od naših snova i planova. U takvim trenutcima katkada se znamo sami otisnuti od Gospodina jer nam se učini kako nas je napustio i ostavio na tom uzburkanom moru života. Međutim, Bog ne ostavlja, on je sažaljiv, naročito onda kada nas životno valovlje tako šiba da ostavlja rane na našoj duši. Upravo u takvim, najtežim trenutcima, Bog pristupa i poziva nas da hodimo usmjeravajući svoj pogled prema njemu.
Da bismo to mogli prvo što je potrebno jest to da se približimo Bogu, kako bi Bog se on približio nama (Jak 4,8). Doista, da bi se Bog mogao približiti nama potrebno je da mu dadnemo svoj pristanak, da krenemo njemu ususret, kako bi onda, poštujući našu slobodnu volju, mogao činiti čudesa u našem životu. Približavajući se Bogu, ne možemo a da ne osjetimo njegovu prisutnost i blizinu, tada vjerujemo da ono što nam se čini nemogućim uz njega postaje mogućim. Stoga, poput Petra, približimo se Bogu, da bi se on mogao približiti nama pružajući svoju ruku kako bi nam pomogao da hodimo valovljem našega života.
Drugo što bismo mogli imati na umu jest istina Boga koji ne okreće glavu na naše potrebe. Zar ne da nam je to pokazalo jučerašnje evanđelje koje tako dirljivo pokazuje Isusa koji hrani mnoštvo. Ne želi otpustiti narod koji je gladan. Tu istu gestu pružanja pomoći pokazuje i u današnjem evanđelju, kada je Petru pružio ruku u nevolji, a onda kasnije kada je došao u Genezaret, gdje je mnoge ozdravio. Bog i tebi i meni danas pruža svoju ruku, no o nama ovisi hoćemo li se za nju primiti. Da bismo ju mogli primiti potrebno je raširiti svoju ruku, pustiti ono što grčevito držimo i svoju ruku staviti u ruku Onoga koji nas spašava. Tako će i ono malo što držimo u svojim rukama, postati puno kada položimo u Božje ruke.
Treće čemu nas danas Isus uči jest to da svoj pogled ne fokusiramo na životne oluje koje nas satiru, već da svoj pogled, optikom vjere, usmjerimo prema Bogu. To je ono što je zatražio i od Petra. Kada je Petar spazio jak vjetar preplašio se i posumnjao. Zbog toga ga Isus prekorava. I mi se tako lako možemo preplašiti vjetra koji nam se približava. Možda je to vjetar bolesti, vjetar problema u braku i obitelji, vjetar nezaposlenosti, vjetar kušnje i raznih poteškoća u razlučivanju putova kojima trebamo ići. Međutim, Isus od nas traži vjeru jer da bi Bog činio velike stvari u našem životu potrebno je vjerovati. Vjeruješ li da to mogu učiniti? Da, Gospodine, vjerujem (usp. Mt 9,28). Molimo Gospodina svakoga dana da umnoži našu vjeru kako bismo pred snažnim vjetrovima ostali na nogama oslanjajući se na Krista koji je naš čvrsti oslonac, koji nam daje svoje rame da bi nas podupro kako ne bismo potonuli i pali.
Stoga dok plovimo svojom lađom kroz ovaj život ne zaboravimo ostaviti mjesta za Isusa, jer primajući njega u svoju lađu činimo ju prostranom. Tada će u njoj biti dovoljno mjesta za svakoga tko se nađe na našem životnom putovanju, a ujedno činimo ju sigurnom od svih mogućih vjetrova i oluja koje nas mogu zadesiti. Stoga zahvalimo danas Gospodinu što se odaziva na naš vapaj: Gospodine, spasi, pomozi i tako nam ponovno pokazuje kako nas je stvorio iz ljubavi i za ljubav, odnosno kako nas je stvorio za sebe.
Vlč. Mario Žigman