Predragi,
Znamo da je za sjetvu od velike važnosti plodnost tla. Zar ne kako se često vrše ispitivanja plodnosti tla kako bi se mogla procijeniti njegova pogodnost za pojedino sjeme, odnosno je li zemlja dobra za tu vrstu sjemena, ima li dovoljno hrane kako bi ono moglo rasti i donijeti obilan rod? Zasigurno da nećemo sijati sjeme ondje gdje nam struka govori da ono neće uspjeti.
Isus nas u današnjem evanđelju ne želi podučavati o poljoprivredi, nego želi istaknuti nešto drugo. Želi nas pozvati da sami preispitamo plodnost tla svojega srca. Zar ne da je to u konačnici poziv na koji se svake večeri odazivamo čineći ispit savjesti u kojem ispitujemo svoje srce i gledamo kakvog je tla bilo naše srce kroz protekli dan.
Govoreći u prispodobama Isus nam želi približiti otajstvo kraljevstva. I sam tumači današnju prispodobu i podsjeća kako je sjeme koje je palo uz put u najnezahvalnijem položaju. Odmah dolaze ptice i pozobaše ga. Možda nam se čini kako danas nema takvoga sjemena koje je palo uz put. Možda ćemo reći da Božje sjeme više ne pada na put, osobito u mome životu koji sam svake nedjelje na svetoj misi. Međutim, rekao bih da se može dogoditi kako baš kod mene koji sam svake nedjelje na svetoj misi to sjeme može pasti uz put. To je ono tlo gdje nakon duhovne obnove, duhovnih seminara ili poticajna svjedočanstva kada se vratim u svoj dom, zaboravljam sve ono što sam tamo čuo. Možda se župnik trudi prenijeti mi Božju riječ, možda ću se i oduševiti na njegovu propovijed, a već odmah nakon mise u razgovoru s drugim zaboravim ono što sam čuo te u tom razgovoru lako opsujem ili u susretu s čovjekom ne pokažem ljubav prema njemu koji je u potrebi. Vraćam se starom načinu života i dopuštam da dođe Zli i pozoba ono sjeme koje je Bog preko voditelja duhovne obnove ili preko župnika bacio na tlo mojega srca.
Drugo je sjeme palo na kamenito tlo. Ne zaboravimo; ispitujemo tlo svojega srca. Kamenito tlo može nam se činiti pogodno za sjetvu tek onda ako na njemu ima jedan tanki sloj zemlje, a da ne znamo što je ispod toga sloja. Baci se Sjeme, ono počne nicati, ali zbog kamena ispod zemlje ne može se probiti da bi razvilo korijenje, uzraste te ga sunce sprži i spali. Zbog toga je potrebno ispitati tlo na koje bacamo to sjeme. Je li moje srce takvo tlo? Pokušajmo vidjeti. Takvo bi tlo moglo biti ono koje će u društvu vjernika biti gorljivi svjedok Božjih čudesa u svome životu, međutim ako se nađemo u društvu nevjernika, psovača Boga, povući ćemo se, šutjeti ili pak u najgorem slučaju i sami se prikloniti njihovom stilu razmišljanja. Tu ono sjeme u jednome trenutku izraste, kada smo s onima koji dijele ista vjerska uvjerenja, no u drugome slučaju, čim se susretnemo s onima koji se ne slažu s nama posustajemo i odustajemo od zalaganja za Božju riječ. Ako je moje srce takvo potrebno ga je mijenjati i odvažiti se, a onda i tražiti od Boga da nam dadne hrabrost u gorljivom svjedočenju i u onom trenutku kada smo u društvu nevjernika.
Treće je palo u trnje i Isus nam kaže kako ono uz trnje uzraste i trnje ga uguši. Rekao bih kako se često susrećemo s ovakvim tlom u svome životu. Trnje – to su naši grijesi, slabosti, padovi. Bog je po krštenju zasijao svoje sjeme u naše srce. Sjeme Božje riječi raste zajedno s trnjem, no hoće li to trnje ugušiti Božju riječ ovisi o nama. Ovisi o tome kako obrađujem tlo svojega srca. Ako budem dopuštao da gramzljivost, pohlepa i slava ovoga svijeta zavlada u mome srcu, ako se prepustim grijesima i ne činim ništa da ga vadim iz svojega života, prepuštajući se komociji života, tada će trnje prevladati i ugušiti sjeme koje je Bog posijao po krštenju.
Stoga pozvani smo ne samo da preispitamo plodnost tla svojega srca već da i osiguramo tlo hranjivim Božjim mineralima. Koji su to Božji minerali? To je Božja milost s kojom se susrećemo u sakramentima, naročito u sakramentu Euharistije i Pomirenja. Zalijevajmo tlo svojega srca Božjim milosrđem u sakramentu pomirenja jer ondje čupamo i uklanjamo sve ono što ometa dobar rast sjemena koje Bog svakodnevno baca u naša srca.
Iako smo svjesni kako se u pojedinim životnim situacijama susrećemo sa svim navedenim oblicima tla svojega srca, Bog nas poziva da ispitujemo i obrađujemo tlo te ga obogaćujemo hranjivim mineralima koje primamo u sakramentima kako bismo donosili obilan plod. Na taj ćemo način proslavljati Boga kako nam Isus govori: ovim se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda (Iv 15,8).
vlč. Mario Žigman