Ovoga smo tjedna zajedno s Isusom ušli u Jeruzalem. Znamo kako je Jeruzalem mjesto obitavališta Velikoga Kralja. Zar ne da je proslavom Cvjetnice Isus bio dočekan kao Veliki Kralj kojega su mnogi slavili iskazujući svečane poklike i pozdrave?
Na prvu nam se čini kako je Jeruzalem doista ono što on jest, čuvar Božjega prebivališta i središte štovanja Boga. Međutim nije trebalo dugo da se dogodi preokret. Što se to dogodilo Jeruzalemu da je doveo u opasnost, čak štoviše, odveo u smrt Onoga koga je trebao čuvati? Zar se čovjek razočarao u Onoga koga su na ovakav svečan način dočekali?
Dok sam slušao izvještaj o muci bio sam potaknut da sebe stavim među onu svjetinu koja je s radošću kliktala Isusovom ulasku u Jeruzalem. Čini mi se kao da smo mi taj Jeruzalem. Rekli smo kako je to mjesto obitavališta Velikoga Kralja. Zar ne da smo po krštenju postali hramom Duha Svetoga? Postali smo svetohranište, mjesto u kojemu Bog obitava. Ujedno smo čuvari Božjeg prebivališta. No jesmo li toga svjesni?
Katkada se tako često znamo uhvatiti u tome da zanemarimo to svoje poslanje koje nam je Bog darovao, da čuvamo njegovo obitavalište. Tako se lako ponesemo za grijehom. Ne treba nam dugo da zanemarimo molitvu, bez koje se tako lako izlažemo napadima Sotone kojima se ne možemo othrvati. Zašto onda tako lako popustimo? Zbog toga što smo iz svojih ruku ispustili onaj štit i mač koje nam je Bog dao za obranu.
Zamislimo si vojnika koji ide u rat bez ratne opreme. Rekli bismo za njega da je lud jer se direktno izlaže smrtnoj opasnosti. Slično je i s duhovnim ratom. Koliko puta smo krenuli u rat bez molitve, bez razmatranja Svetoga Pisma, bez gledanja u našega vojskovođu? Zar ne bismo onda mogli reći i za sebe da smo ludi?
Čini mi se kako nas ovaj Veliki tjedan u koji ulazimo poziva upravo na tu borbu u koju trebamo ući s punom ratnom opremom, na što nas potiče i apostol Pavao kada kaže: Obucite svu opremu Božju da se mognete oduprijeti lukavstvima đavlovim. Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, potpašite noge spremnošću za evanđelje mira. (Ef 6, 11.14)
Veliki je ovo izazov za nas, osobito u vremenu kušnje kada se od nas traži da ostanemo na nogama, a izvana svakojaki udarci. Što su nam udarci jači to nam je teže ustrajati do kraja. Dolazimo u napast da se povučemo, da odustanemo. Ipak dok pratimo Isusa na putu prema Kalvariji, na njegovu licu možemo iščitati nešto drugo. Kao da nam govori: I kad su svi protiv tebe, i kad se svi razbježe, istina, neće ti biti lako jer ćeš doživjeti svu ljudsku bijedu i nemoć. Možda ćeš zajedno sa mnom moliti: Oče, ukloni ovu čašu od mene, ali neka ne bude moja volja, nego tvoja neka bude, a Otac, jer gleda viši cilj, pripušta ti da piješ ovu čašu gorčine koju bi ti najradije udaljio od sebe. Ti ni tada ne odustaj jer sam ju ja već ispio za tebe kako bi i ti mogao iz nje piti zajedno sa mnom.
Nakon što smo izmoreni i opterećeni svakovrsnim udarcima, a naša nam žeđ oduzima i zadnje atome snage, Isus nas potiče da dođemo k njemu kako bi nas okrijepio. Iako se u ovoj situaciji uzrokovanoj korona virusom ne možemo krijepiti u blagovanju njegova tijela i krvi, ipak nam je ostavio druge oblike svoje nazočnosti kako ni u ovakvim trenutcima ne bismo ostali izmoreni, bez snage. Koji su to drugi oblici? Apostol Pavao nam u svojoj već spomenutoj poslanici Efežanima govori: istina, pravednost, Božja riječ, molitva (usp. Ef 6,14-18.).
Iskoristimo ovo vrijeme kako bismo upoznali što je to istina. Postavimo Isusu zajedno s Pilatom ovo pitanje što je istina i siguran sam kako ćemo vrlo brzo prepoznati da je On Put i Istina koja nam se objavljuje i koju smo pozvani slijediti. Prihvatimo Istinu u svoj život kako bismo se oslobodili laži i licemjerja i tako nadvladali Zlo koje nas nastoji na sve načine odvući od Boga.
Neka nam ovaj Veliki tjedan bude i prilika da se učimo pravednosti. Za Platona, pravednost je vrlina velikih ljudi. Gdje ćemo se bolje učiti o pravednosti ako ne od Isusa? Dopustimo da nas ovo vrijeme Njegova predanja i putovanja prema Kalvariji nauči kako bismo izišli iz svoje sobe egoizma, otvarajući se i darujući se Bogu i svojim ukućanima šireći pravednost.
Ujedno nam je ovo izvrsna prilika da se susretnemo s Bogom u pisanoj riječi. Ako želimo opipati Boga, izvadimo Sveto Pismo sa svojih polica i susretnimo se s Bogom koji nam i danas govori, koji nas ohrabruje i koji nam daje nadu koja struji u život vječni. Začinimo to onda i molitvom u kojoj ćemo pred Bogom imati onaj stav siromašna prosjaka, vapeći za onim što nam je potrebno, slušajući i prepoznajući Božju volju. Na taj ćemo način postati živi Jeruzalem, boravište Velikoga Kralja, čuvari Božjega prebivališta u kojem će se Bog rado nastaniti i u njemu ostati.
Vlč. Mario Žigman