Dragi studenti i studentice, dragi mladi prijatelji,
Odluka hrvatskih biskupa o obustavi mise s narodom sve nas je duboko potresla. Siguran sam kako je i biskupima bilo teško dok su donosili ovako tešku i mučnu odluku, na tragu smjernica Stožera za civilnu zaštitu. Međutim nemojmo na to gledati očima osude, već očima vjere. Nemojmo u ovim teškim trenutcima zalaziti u još dublju tamu, već budimo oni koji će donositi svjetlo, ono isto svjetlo koje se pripremamo proslaviti u otajstvu Kristova uskrsnuća. Ovo vrijeme kušnje koje je pred nama zbog korona virusa može nam bit prilika da naš odnos s Bogom produbimo, da se još više učvrstimo u povjerenju prema Njemu koji sve izvodi na dobro. Upravo ovo vrijeme može nam biti poticaj da prepoznamo kolika je naša čežnja za susretom s njime u sakramentu Euharistije od kojega Crkva živi i živjet će.
Znamo da smo kao kršćani pozvani braniti život i čuvati ga na sve moguće načine. Mi čeznemo za životom. Ta naša čežnja za životom nije ništa drugo nego naša čežnja za Bogom. Po čemu? Zapazimo Isusove riječi kada kaže: Ja sam put, i istina i život. (Iv 14, 6). Iz ovoga vidimo da je Isus život. On je onaj koji ga daruje, a daruje ga na izvoru života – Euharistiji.
Možda je ta naša čežnja vremenom izbijelila, možda je počela nestajati. Možda je upravo ovo vrijeme izazov da naša čežnja za Bogom ponovno procvate, da ponovno dobije svoj istinski sjaj. Zar nismo često znali čuti: idem na misu iz navike, iz tradicije, rituala… Možda je upravo ovo pravo vrijeme da preispitamo svoje odluke zbog čega idem na svetu misu? Zbog čega slavim sakramente? Da iznova otkrijemo istinsku glad i istinski smisao svetih sakramenata, osobito Euharistije i sakramenta pomirenja.
U ovome vremenu obustave slavlja svete mise s narodom promišljajmo o onim susretima koje smo doživljavali za vrijeme Euharistije, u tom susretu sa živim Bogom. Možda je upravo ovo vrijeme da probudimo svoju svijest kako nas potiče sluga Božji Carlo Acutis kada kaže: Mnogi idu na misu iz rituala, ali ne razmišljaju da je tu Isus uistinu prisutan kao u vrijeme apostola u krvi i tijelu. Kad bi toga bili svjesni, crkve bi bile dupkom pune, ne bi se u njih moglo ući. Hoće li naše crkve biti dupkom pune nakon ove krize ili ćemo i dalje ostati uspavani? – pitanje je na koje si svatko od nas treba dati odgovor.
Drugo pitanje s kojim sam se susreo ovih dana je pitanje sakramenta pomirenja, tj. ispovijedi. Crkvena zapovijed nam kaže kako je svaki vjernik dužan barem jednom godišnje ispovjediti se. Kod ovakvih izvanrednih prilika dovoljno je da se hranimo iskustvom koje smo susreli u prethodnoj ispovijedi. Postoje brojni primjeri onih koji ne mogu često pristupiti sakramentu pomirenja zbog raznih okolnosti, ali i dalje nisu malaksali nego su snagu i hrabrost u borbi protiv grijeha tražili u iskustvu Božjega milosrđa koje su već iskusili i prema kojemu ponovno idu iako im se možda idući susret s Bogom u sakramentu pomirenja čini dalekim.
U ovom periodu obustave sakramenta ispovijedi i mi se hranimo tim iskustvom koje smo stekli u Očinskoj kući milosrđa i s nestrpljenjem čekajmo onaj slijedeći susret kada će se Otac i sin/kći ponovno susresti. Između ostaloga ne zaboravi da te Bog nije napustio, već je on u tebi prisutan. Ti si hram Duha Svetoga. On živi i djeluje u tebi. On ti i sada, u ovim izvanrednim okolnostima, oprašta grijeh ako se iskreno i ponizno pokaješ. Ne zaboravi ovu istinu i budi siguran kako ćeš u ovim izvanrednim okolnostima u svojemu srcu susresti Boga koji prašta. Njeguj stoga svoj odnos s Bogom u osobnoj molitvi, u pobožnosti križnoga puta, čitanjem Svetoga pisma, čitanjem duhovnog štiva, molitvom krunice. Kroz sve ove prilike susrest ćeš se s Raspetim i Uskrslim Isusom, susrest ćeš se sa živim Bogom. Stoga nemoj očajavati, niti se prepuštati panici, nego budi širitelj radosti i nade, na što si kao kršćanin pozvan. Budi radost i utjeha ljudima oko sebe, u svojoj obitelji, u svojoj zgradi, u svom domu. Iskoristi ovo vrijeme za razgovor sa svojim bližnjima, posveti im vremena, pomozi onom tko je blizu tebe, a možda star i bespomoćan. Sjeti se onoga trenutka kada si u Euharistiji primio Krista u svoje srce i budi ti sada kristonoša. Donesi svojom riječju ljubavi i nade Krista tamo gdje se nalaziš. Donosi Kristovo svjetlo onima koji se nalaze u tami i pomozi im osvjetljavati put koji vodi do Boga, do Onoga koji ne okreće svoju glavu od čovjeka u potrebi, već brzo hita da ga spasi.
Dragi studenti i studentice, dragi mladi prijatelji, neka vas sve prati snaga Božjeg blagoslova, neka vas ispuni njegov mir i snaga, neka vam njegova utjeha veseli srce, to vam želi
vaš studentski kapelan vlč. Mario Žigman