Draga mladosti,
Promatrajući križ, ako mu pristupamo površno, ne možemo pronaći ništa što bi nas privuklo. Čak štoviše tako je ružan, hrapav i odbojan. Na prvu bi odmah pobjegli jer u njemu vidimo sredstvo mučenja i trpljenja za što je i služio u Isusovo vrijeme. Nadalje, po drvetu znamo kako je ušla smrt u svijet (usp. Post 3), a sada po Isusovu drvu križa čovjek zastaje i susreće se sa životom.
Promatrajući Krista na križu u tišini svoje sobe susrećemo se s velom koji prekriva ovu tajnu u koju ne možemo prodrijeti ako ne iziđemo iz buke svoje svakodnevice. Današnja situacija u kojoj se nalazimo kao da nas je htjela istrgnuti iz te užurbane svakodnevice i zatvoriti u sobu kako bismo ušli u ovu avanturu postepenog otkrivanja značenja križa za naš život i razumijevanja vlastitog križa. Promatrajući Kristov križ prepoznajemo kako on više nije znak smrti, već postaje znakom života. Zar ne da i naš križ postaje znakom života ukoliko u njega utisnemo lik našega Spasitelja? No kakav god bio naš križ, on će uvijek biti težak, runjav, bodljikav. Koliko god se trudili svojim snagama i silama nositi ga, bit ćemo bespomoćni. Nećemo ga uspjeti iznijeti do kraja, ako u tome nošenju ne zatražimo Isusovu pomoć.
Svi smo suočeni sa životnim križevima. Neki su nam lakši, neke gotovo da ni ne osjetimo, a neki nas toliko pritisnu da kriknemo zajedno s Isusom: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio. Možda je upravo sada takav križ na našim ramenima. Kako takav križ zagrliti, poljubiti i prihvatiti? Najradije bismo ga maknuli iz svoga života jer nam je tako lakše, jednostavnije i bezbolnije. I možemo to učiniti. No uklanjajući križ uklanjamo Krista koji nas prati na našem uspinjanju prema brdu (Golgoti) gdje ćemo se susresti s izvorom života. Ostavljanjem križa, ostavljam Boga koji mi nudi dvije daske spasenja. Vertikalu i horizontalu koja povezuje nebo i zemlju, čovjeka i Boga, čovjeka i čovjeka. To je teži put, ali je put koji je spasonosan. Nemoj reći: ja to ne mogu, jer ti to možeš. Možeš jer imaš mnoge svece koji svjedoče da su u tome uspjeli. Uzmimo za primjer Malu Tereziju koja je u najtamnijim trenutcima svoje duše uskliknula: Prihvaćam živjeti u tami, imam vjeru i to mi je dovoljno. Ona je prihvatila svoj križ na jednak način kako je to učinio i naš Gospodin.
Ako križu pristupimo na onakav način kako je Krist pristupio, na način kako je to činila Mala Terezija, tada ćemo svoj križ moći prihvatiti. Krist je uzimajući svoj križ znao da će iz njega proizići nešto veliko, a to je naše pomirenje s Bogom, oproštenje naših grijeha i novo stvaranje u svetosti. I svoje križeve možemo promatrati u tom svjetlu gdje Bog izvodi veće dobro za nas i za one oko nas. Kroz svoje vlastite križeve mi se izgrađujemo, oni su naš put pročišćenja kako je na njih gledala spomenuta svetica. Ono što je nekoć bilo znak smrti sada postaje znakom umiranja grijehu i preobražava se u otajstvo novoga života u Kristu.
Tek podno križa i nama se, na jednak način kao i učenicima, otvaraju oči da u sebi prepoznamo krhkost i ograničenost, slabost i grešnost koju može otkloniti samo Bog iz čijega boka teče krv i voda. Sredstvo je to našega ozdravljenja jer nam se ovdje Isus objavljuje kao onaj milosrdni Samaritanac koji se prigiba nad nama, povija naše rane zalijevajući ih svojom iscjeliteljskom krvi. Tako onda i mi čujemo njegov poziv s križa koji nam govori: idi pa i ti čini tako. (Lk 10,37)
Promatrajući Krista na križu ulazim u njegovu školu ljubavi koja me uči kako ni u najcrnijem scenariju svojega života ne trebam gubiti povjerenje i nadu, ne trebam sumnjati jer križ nije kraj. Zar ne da smo se toliko puta osvjedočili u ovu istinu, iako ju često zaboravimo? Koliko nam se puta znalo dogoditi da nismo vidjeli izlaz, da smo pomislili kako dalje ne možemo, da smo došli na rub u kojemu smo uskliknuli: Bože, što više želiš od mene? Nije li nam se nakon nekog vremena, kada je Bog sve posložio onako kako je on to zamislio, dogodilo iznenađenje? Ostali smo iznenađeni jer je Bog to preokrenuo i izveo puno bolje nego smo to mi željeli.
Zbog toga, prihvatiti svoj križ znači prihvatiti i gledati Krista koji visi na drvetu i prigiba svoju glavu prema tebi i meni kako bi nas poslušao, ali kako bi nas utješio govoreći: U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet. (Iv 16,33) Ta pobjeda dogodila se na drvetu križa. Stoga zagledajmo se u taj komad drveta koji nam u ovome vremenu korizme doziva u svijest kako je Kristov križ onaj koji nas ozdravlja i osposobljuje u nošenju naših križeva. Čak i u onim trenutcima kada budemo zapljusnuti sumnjama i napastima kao što su: Bog ne postoji, sve što si vjerovao i što te radovalo samo je iluzija, poslije smrti past ćeš u ništavilo, neka nas nosi poticaj Male Terezije koja je kroz ovakve trenutke osjetila Božji poziv da svoje patnje prikaže za sve one koji nemaju vjeru, čuvajući i hraneći svoju vjeru zagledana u Kristov križ ljubavi.
Vlč. Mario Žigman