Plava crta
Nedjelja, 8.11.2020.

Facebook Facebook

Share
Like

Draga braćo i sestre,

Vjerujem da se možete lako sjetiti ljetovanja i odlaska na odmor. Zar ne kako neposredno prije puta razmišljamo o tome jesmo li ponijeli sve što nam je potrebno. Oni malo pedantniji znaju napraviti listu popisa kako bi bili spremni. No unatoč tome često nam se javlja i onaj osjećaj kao da smo nešto zaboravili. Kao da nismo u potpunosti spremni na to putovanje te ulažemo sav svoj napor kako bismo analizirali i uočili što nam je potrebno. Današnja Božja riječ izaziva nas da promišljamo o tome jesmo li spremni za susret s Bogom.
Današnje evanđelje spominje kako ima onih koji vjeruju u Boga, koji ne poriču njegov dolazak, međutim žive kao da imaju svo vrijeme svijeta pred sobom. Ne ulažu u svoj odnos s Bogom i žive minimalistički svoju vjeru. Nisu li iz današnjeg evanđelja ove lude djevice nalik ovim ljudima koji ne osiguravaju dodatno ulje za svoje svjetiljke? Što je stoga potrebno učiniti da bismo bili spremni?

Potrebno je rasti u svojoj duhovnosti. To nije nešto što se događa automatski već je potrebno uložiti trud i rad na sebi. Istina je da postoje trenutci u kojima smo duhovno revni, osobito ako smo sudjelovali na nekoj duhovnoj obnovi, ili pak u sakramentu pomirenja koji nas potaknu i zapale žar da mijenjamo svoj život. Međutim, postoje i oni trenutci kada upadamo u kolotečinu, u rutinu gdje smo površni u duhovnome životu, trenutci kada smo mlitavi jer nam nedostaje zanos i žar.

Biti vjernikom teško je poslanje. Nekada nam se čini da kako je dovoljno to što činimo. Reći ćemo: pa bio sam na misi, nisam nikoga ubio, nisam nikome poželio zlo. Međutim, je li to dovoljno? Je li dovoljno biti samo na misi, a da me ta misa ne dotakne, ne promijeni? Je li dovoljno biti na misi, a da ne primjećujem ljude u potrebi? Razlikujemo li se onda od drugih koji ne idu na misu?

I u današnjoj prispodobi vidimo kako su svih deset djevica uređene i čekaju zaručnika, ali samo njih pet ulazi u svadbenu dvoranu. Što se to dogodilo? Ono što je pošlo po zlu je to da ovih pet nisu bile spremne za duge staze. Možda su bile uzbuđene i zbog toga su zaboravile ponijeti na taj put ulje. Nije li to slika i nas vjernika kada užurbani u svojem životu činimo sve, a zaboravimo ono najbitnije, zaboravimo ulje, zaboravimo svoj odnos s Bogom? Nije dovoljno samo biti na misi, slušati što svećenik propovijeda, a nakon toga otići nepromijenjen. Potrebno je raditi na duhovnom rastu. U tome nismo sami. Bog će nam u tome pomoći, ali on traži našu suradnju. On ne može bez našega pristanka. Potrebno je da nosimo svoje ulje koje nam Crkva daje, a to ulje pronalazimo u sakramentima, ponajprije u euharistiji, u vjeri, u molitvi, čitanju Svetog pisma, služeći drugima, u dobrim djelima. To je ulje za našu svjetiljku, jer sjetimo se, mi smo ta svjetiljka o kojoj Isus govori; vi ste svjetlost svijeta (Mt 5,14). Da bi naša svjetiljka davala svjetlo potrebno je da u svoj život ugrađujemo kršćanske vrednote.

Lako se može dogoditi da nas obuzme rutina života. Nemojmo to dopustiti. Vidimo ovih deset djevica izvanjski su gotovo iste. Ne razlikuju se. Rekli bismo sve one žive rutinu svoje svakodnevice, izvršavaju ono što je uobičajena dužnost djeveruša. Sve su one čekale zaručnika, sve su one pozaspale, sve su imale lampe, uredile ih i željele biti dio svadbenog slavlja. Međutim, samo je pet doista ušlo u svadbenu dvoranu. Bile su slične, ali nisu sve bile spremne.

I mi isto imamo dnevnu rutinu, izvanjski su nam životi slični – odlazak na posao, u školu, na faks, briga oko bolesnih roditelja, briga oko djece i druge svakodnevne obveze. Međutim, u toj vrevi svakodnevice lako se možemo izgubiti i zaboraviti posvetiti vrijeme za svoj duhovni rast. Onda ćemo reći, da se opravdamo, kako ne stignemo, da nemamo vremena. Međutim, analizirajući svoj dan vidjet ćemo kako bismo ipak imali vremena da smo bolje organizirali taj dan. To ne znači da ćemo zanemariti svoje dužnosti, već ćemo u svoju rutinu unijeti Boga. Na taj ćemo način mirno odlaziti na počinak jer ćemo znati da imamo dovoljno ulja.

Iz ove prispodobe uočavamo da Isus od nas očekuje da imamo dovoljno ulja u svojim svjetiljkama. Imat ćemo onda ako budemo poslušni njegovoj riječi koja nas potiče na promjenu života. Danas je pravi trenutak za obraćenje, za promjenu, nemojmo čekati sutra jer već sutra možda bude prekasno. Kada zaručnik dođe nećemo imati vremena za promjenu svojega života. Tada će biti kasno da idemo nabaviti ulje, bit će prekasno da čitamo Sveto pismo, za molitvu, za krštenje, za odnos s Bogom, za euharistiju.

Ključ ove prispodobe je da u svako doba moramo biti pripravni jer ne znamo kada će Krist ponovno doći. U konačnici moram biti spreman jer ne znam vrijeme svoje smrti. Neki se sa smrću susretnu neočekivano, u naponu snaga. Kada dođe taj trenutak, to je to. Više nema vremena za pripravu. Spremni smo ili nismo spremni, nema sredine. Stoga je sada trenutak da budem pripravan. Ako se toliko trudimo oko toga da nešto ne zaboravimo kada idemo na odmor ili putovanje nećemo li se još više truditi da ne bismo zaboravili na ovom našem životnom putovanju prema Gospodinu? Nemojmo zaboraviti u svoj ruksak staviti ulje za svoj život kako bismo bili i ostali svjetlo u ovome svijetu.

vlč. Mario Žigman

Nedjelja, 8.11.2020.
Facebook Facebook
Share
Like

Povezani članci

Plava crta
DUHOVNOST OSJEČKIH STUDENATA
crta
Misija DUHOS-a je unošenje oduševljenja zdrave kršćanske duhovnosti na Sveučilište J.J. Strossmayera, promičiću vjeru i znanje kao dvije komplementarne dimezije, te duhovnost u svim aspektima suvremenog studentskog i svakodnevnog života.