Predragi,
Mogli smo vidjeti, ako smo gledali dokumentarne emisije o pustinji ili nešto na temu borbe preživljavanja, kako je pustinja mjesto gdje ništa ne uspijeva. Preko dana su velike vrućine, dok su noći hladne. Da bi čovjek preživio u pustinji mora biti dobro pripremljen na sve izazove i nesigurnosti koje će susresti. Nije li da često znamo usporediti i svoj duhovni, vjerski život s pustinjom? Možda će netko pitati kakve veze ima advent i pustinja? Nije li pustinja oznaka korizmenog vremena?
Ipak, možemo reći kako je advent poput „male korizme“. Nije li i advent prožet pustinjom i likom Ivana Krstitelja? I naš je ovogodišnji advent poput pustinje gdje se borimo za preživljavanjem, gdje se borimo u suzbijanju daljnjega širenja zaraze, gdje se borimo ostati prisebni. I da bismo prošli ovogodišnju adventsku pustinju potrebno je da budemo spremni, da budemo obučeni za preživljavanje. Gdje je bolja obuka ako ne u sakramentima (euharistije i pomirenja)?
I dok smo bombardirani lošim vijestima današnja liturgijska čitanja donose nadu i usmjeravaju prema tome da nije tako crno kako nam se čini, da postoji radost koju pronalazimo u Svetome pismu. Ta se radost očituje u riječima današnjega evanđelja koje govori da dolazi Svjetlo. Zapravo, da je to svjetlo već ovdje. Međutim, mi smo u tami jer smo obuzeti svojim problemima, brigama, lošim vijestima… Zato je potreban netko tko će nas dovesti do toga svjetla. Potreban je svjedok kojeg pronalazimo u današnjem evanđelju.
Ono nam govori kako se životu i Božjoj prisutnosti u svijetu može pristupiti iz dvije perspektive: iz perspektive svjedoka i iz perspektive ispitivača. Ivan pokazuje prvi način, dok leviti i svećenici drugi. Mi smo ili svjedoci ili ispitivači. Ivan je bio svjedok koji je poslan od Boga, dok su svećenici i leviti bili ispitivači poslani od vjerske vlasti.
Ispitivači, vidimo pitaju: Tko si ti? Ilija, Prorok? Zašto krstiš? Ispitivači su u mraku neznanja. Sjetimo se situacije kada smo išli na test ili ispit i kada se pojavilo neko pitanje na koje ne znamo odgovor. Nismo li se zatekli u mraku našeg neznanja? S druge strane, svjedoci su drugačiji. Oni poznaju onoga za koga svjedoče. Oni govore o svjetlosti koju poznaju. Ivan zna tko je, a tko nije. Svjestan je samoga sebe što ga čini vjerodostojnim svjedokom. Ivan nije bio blijeda kopija nekog od proroka, već je bio original, onako kako ga je i za što ga je Bog stvorio. On je osvjetljen, ali nije svjetlost, on je glas koji viče, ali ipak nije Božja Riječ.
Prava razlika svjedoka i ispitivača je u tome što ispitivači zahtijevaju odgovore, dok svjedoci pružaju nadu. Ne treba li naše vrijeme više nego ikada svjedoke nade? O tome nam govori i papa Franjo u jednoj svojoj knjizi koju je naslovio: Ne dajte da vam ukradu nadu.
Ivan je glas nade. Nada nas podsjeća da neće uvijek biti ovako. Dolazi svjetlost i život koji su već ovdje prisutni među nama. No ispitivači otežavaju čuti ovaj drugi glas. Oni galame i natječu se za našu pažnju. Govore glasnije, ali glas nade nikad nije utihnuo. Neka nam ova nedjelja bude poticaj da u ovoj svojoj maloj korizmi budemo svjedoci nade koja nas osposobljuje za radost koja nam je itekako potrebna. Na taj ćemo se način moći radovati bez prestanka u Gospodinu, čak i onda kada su nam izvanjske okolnosti teške i bolne.
Uđimo u pustinju našega života sa Svetim pismom i euharistijskim Isusom. To je ono što će nas obučiti i osposobiti da preživimo. Ne bježimo od pustinje iako znamo da ćemo naići na mnoge prepreke i opasnost jer nam s druge strane ona omogućuje da prestanemo biti ispitivači i postanemo svjedoci osluškujući Boga koji nam govori. Bog koji nas osvjetljava i čini svjedocima Svjetla. Svjedok je spreman živjeti i umrijeti za ono što je čuo, vidio i iskusio.
Neka nas ovo potakne da se preispitamo i odgovorimo na pitanje: Jesmo li svjedoci ili ispitivači? Na nama je odluka. Hoćemo li ostati u tami ili ćemo dopustiti da nas osvijetli Svjetlo koje dolazi na ovaj svijet?
vlč. Mario Žigman