Predragi,
Sveto nam pismo daje dojam kako se o svetome Josipu govori tek usputno. Vidimo kako nam nije sačuvana ni jedna njegova riječ, ali zato vrlo rječito govori njegov život i djelo. Kao što je bio šutljiv za vrijeme života, takvim je ostao gotovo tijekom cijele povijesti Crkve. Međutim, u novije vrijeme otkriva se veličina svetoga Josipa. Josip je, postao uzorom za cijelu Crkvu, najveći među svecima. Upravo na Josipovu primjeru može svatko od nas otkriti veličinu skromnog života malog čovjeka koji je stavljen u službu Bogu. Promatrajući lik i djelo sv. Josipa možemo istaknuti tri bitne oznake koje itekako mogu vrijediti i za naš kršćanski život.
Josipova pravednost
Znamo kako se Sveto pismo ne razbacuje tako olako s pridjevima jer ako dobro poznajemo ondašnja vremena znamo da je pisanje bilo izričito skupo. No svetopisamski pisac Josipa naziva kako je bio muž pravedan. Danas bismo rekli: bio je svet čovjek. Iako je bio svet čovjek, ipak ni on nije bio izuzet od svojevrsnih kušnji, duhovnih kriza i borbi. Naročito u trenutku kada je trebao odlučiti kako i na koji način postupiti s Marijom koja mu govori da je začela po Duhu Svetom. Zasigurno da su se mnoge misli vrtjele kroz njegovu glavu te da je ušao u veliku borbu. U tu duhovnu borbu Josip ne ulazi sam, jer svjestan je da, ako uđe sam u tu borbu neće iz nje izići kao pobjednik, već kao gubitnik. Stoga Josip zajedno s Bogom započinje borbu, raspravlja s Bogom, prepire se s njime i traži od njega odgovor. Pravednost uvijek uključuje dimenziju slušanja, što je kod Josipa posebno istančano. Osluškivao je poticaje Duha, ono što mu Bog ima za reći. Bio je čovjek molitve i kontemplacije zbog čega je mogao čuti Boga koji mu po anđelu govori: Josipe, ne boj se uzeti Mariju za svoju ženu. Tek kroz molitvu Josip prepoznaje Božji spasenjski plan i prihvaća ga.
Što to govori nama? Ako želimo slijediti Josipovu pravednost tada i mi moramo biti ljudi molitve i kontemplacije. Da bismo mogli razumjeti i shvatiti svoje poslanje, da bismo razumjeli situaciju u kojoj se nalazimo, da bismo mogli prepoznati potrebe bližnjih i tako svjedočili pravednost moramo se hraniti Božjom blizinom u onom molitvenom stavu. Molitva nam pomaže da prepoznajemo Božju volju te da se na nju odazovemo. Ona je lijek bezvoljnosti koja nas može tako lako zahvatiti. Osobito u ovom teškom vremenu kušnje u kojemu se nalazimo. Budimo zagledani u lik svetoga Josipa i sada, kada nas sumnje i kušnje napadaju, uđimo u svoju duhovnu borbu zajedno s Bogom jer ćemo tako moći izići kao pobjednici. Bog će nam, kao i sv. Josipu pokazati put kojim nam je ići.
Josipova poslušnost
Nema poslušnosti bez povjerenja. Josip je bio čovjek koji je uvijek slušao Božji glas. Taj je glas znao prepoznati jer mu je ulijevao sigurnost i mir, što zasigurno ne bi mogao da nije bio čovjek molitve. Osluškujući poruke koje su dolazile iz dubine njegova srca i od Boga odlučio je postupiti tako što se nije bojao odustati od svojih vlastitih snova i slijediti novi san koji je Bog stavio pred njega. Odnosno, Josip se nije tvrdoglavo držao svojih životnih planova, već je bio spreman staviti se na raspolaganje Bogu, dopustio je Bogu da ga uvede u novost života po čemu postaje još veći.
Na jednome mjestu pročitao sam kako poslušnost pomaže da napredujemo. Zar ne da se to na najbolji način očituje u životu sv. Josipa? Njegova poslušnost Bogu omogućila mu je da napreduje u svetosti. Poruka je to i nama da, ako želimo duhovno rasti, budemo poslušni Božjem glasu. Da ga znamo prihvatiti i onda kada nismo sigurni što on za nas u sadašnjem trenutku znači. Zbog toga nema poslušnosti bez povjerenja, odnosno bez vjere u Boga da će sve izvesti na dobro kao što je to učinio u životu sv. Josipa.
Josip kao kristonosac
Ovaj pojam za Josipa pronalazimo kod sv. Hilarija koji govori o Josipu kao onome koji, poslušan anđelovom glasu bježi u Egipat, mjesto koje je bilo pogansko. Time je Isus kao dijete odnesen svijetu koji ga ne poznaje kako bi se njemu poklonili, a Herodov je gnjev slika onih koji bjesne protiv kršćana. Josip je, uz Mariju, bio prvi kristonosac. To je poruka danas za svakoga od nas. Budimo kristonosci. Donosimo Krista ondje gdje ga drugi još nisu upoznali. Možda su to članovi naših obitelji, naši prijatelji koji u Kristu nisu prepoznali ono što mi prepoznajemo.
Donosimo ga ondje gdje je strah, nemir, mržnja kako bi im Kristova prisutnost donijela mir, ljubav i radost. Po primanju Kristova tijela u Euharistiji mi postajemo hodajuće svetohranište koje pronosi Krista po našim gradovima, ulicama, ljudima koje susrećemo. Ne bojmo se današnjih Heroda koji bjesne na nas, nego budimo hrabri u našem navještaju radosne vijesti. Nemojmo zaključati svetohranište svojega srca smještajući Krista na periferije svojega života, već otvorimo širom vrata svojega svetohraništa, dopustimo Kristu kojega primamo u sebe da po nama djeluje kako bi one koji su daleko od njega dotaknuo i tako ih približio svojemu srcu.
vlč. Mario Žigman