Predragi,
Slaveći danas posljednju nedjelju liturgijske godine svjedoci smo kako već uočavamo božićne ukrase na našim trgovima i trgovinama. Na tome tragu svjedočimo kako često znamo čuti među nama, aktivnim vjernicima, da u vremenu adventa imamo sve, samo nemamo Boga. Advent se pretvorio u kuhano vino, kobasice i fritule, a ne u pripremu Isusova dolaska. Znat ćemo reći kako se trebamo boriti da vratimo pravo značenje adventa i Božića.
Međutim, današnja nas svetkovina Krista Kralja želi pozvati na jedan još dublji povratak. Govorimo o povratku Isusa u kršćanstvo, u naše živote. Kroz ovo vrijeme pandemije pokazalo nam se da smo Isusa sveli na društvene mreže. Pokazalo se da je ova virtualna evangelizacija urodila nekim plodovima. Bilo je onih koji su doživjeli susret s Bogom, koji su doživjeli promjenu svoga života, ali nisu ostali na virtualnom. I Bogu hvala da je tako.
No, dogodilo se i to da su se pojedinci otuđili. Imao sam priliku svjedočiti o tome da su mi mladi dolazili i govorili kako više nemaju potrebu ići u crkvu, na svetu misu, na ispovijed jer osjećaju jednu prazninu. Nije li to odraz jedne opasnosti suvremenog društva u koju možemo upasti, a to je da kršćanstvo postane virtualno mjesto, da postane netjelesan susret? Ipak, trebamo znati da naša vjera govori o tjelesnom susretu s živim Bogom u sakramentima, ponajprije sakramentu euharistije i ispovijedi.
Naš je kršćanski život relacijski. Riječ je o stvarnom odnosu čovjeka i Boga u kojemu produbljujemo svoj odnos s Kristom. Plod toga je preobrazba našega života. Zbog toga je od bitne važnosti imati redovitu molitvu i sakramentalni život jer na taj način Bog djeluje u nama i po nama živi. No može se vrlo lako dogoditi da se otuđimo, zaključamo u svoj svijet i time Bogu ne dopuštamo da boravi u nama, ne dopuštamo da vlada nad našim životom.
Kao da nam je ponovno potrebno posvijestiti činjenicu da je Isus vladar svega stvorenoga, čitave čovjekove stvarnosti, njegove povijesti. Zbog toga nam je ova svetkovina, koja je utemeljena 1925.g. itekako i danas aktualna kako bi nam dozvala u svijest da Krista stavimo u središte svoga života jer nas on čuva od ove opasnosti da Boga svedemo na nekog dalekog (virtualnog) Boga. Bog je blizu, on je u našem životu, a krštenjem smo ucijepljeni u njegovo tijelo. Stoga nam je zadatak da surađujemo s njegovom milošću koja preobražava naše misli, djela i volju kako bismo mogli ispravno slijediti njegov poziv na djela milosrđa o kojima smo čitali u današnjem evanđelju.
Današnje evanđelje možemo lako razumjeti u kontekstu bitno je da činimo dobra djela. Međutim, ono ima dublju poruku koju otkrivamo u Isusovim riječima: Štogod učiniste jednomu od ovih najmanjih, meni učiniste. To znači da u drugima gledamo i prepoznamo Krista koji i danas hoda i živi u potrebitima. Na taj način, služeći njima, mi služimo Bogu, širimo i donosimo njegovo kraljevstvo.
Druga poruku koju iščitavamo iz današnjeg evanđelja, a koju možemo pronaći kod sv. Ignacija krije se u tome da pokušamo shvatiti na način da je kraljevstvo Božje naša duša. Ako na takav način razumijevamo Božje kraljevstvo onda ćemo vidjeti kako ima prostora i potrebe za jednom obnovom toga kraljevstva. Potrebno je promijeniti brojne loše navike koje smo stekli kroz život. Neke od ovih navika duboko su usađene u našu narav. Neke su nas životne navike odvele na krivi put. Za neke nismo ni svjesni da ih treba mijenjati, iako su itekako stvarne. U tome nam može pomoći Krist Kralj, koji obnavlja i preobražava čitav naš život.
I dok krećemo u ovu misiju nasljedovanja Krista Kralja, razmislimo o tome koliko smo spremni mijenjati se. Jesmo li otvoreni za jasnije uočavanje i prepoznavanje naših pogrešaka i jesmo li spremni dopustiti da nas novi kralj vrati na put koji nas vodi do vječne radosti.
Ako smo spremni na to putovanje nemojmo misliti da će ovo biti lako, bez nekih većih odluka za promjenama. Kao što na kraju svake godine sabiremo ono dobro i loše, učinimo to i danas i uočimo ono što je potrebno mijenjati znajući da u tome nismo sami, da imamo Kralja koji želi raditi zajedno s nama na tim promjenama. Jesmo li spremni prihvatiti ga i pustiti da kraljuje nad našim životima? Ako jesmo onda mu se predajmo dopuštajući mu da obnovi ono razrušeno u našim životima i zavlada nad našim nesavršenostima kako bismo na što jasniji način živjeli i odražavali njegov poziv na djela milosrđa i u tome prepoznali samoga Boga.
Na taj ćemo način ponovno vratiti Boga u naš život. Ponovno ćemo prepoznati potrebu za susretom s njime u sakramentima, u molitvi. Nećemo se zadovoljiti samo time da pročitamo neko duhovno štivo jer znamo da u sakramentu euharistije i ispovijedi susrećemo svoga Kralja koji obnavlja naše živote. Dopustimo stoga Kristu, Kralju svega stvorenja, da zavlada nad našim životom znajući da ćemo na taj način imati potpunu sigurnost i zaštitu koja nam je potrebna i koju tražimo u ovim vremenima neizvjesnosti i nesigurnosti.
vlč. Mario Žigman