Predragi,
Većina od nas ima društvene mreže kao što su Facebook, Instagram, možda neki Tik-tok. Na tim mrežama možemo pronaći jedan gumb koji se zove „pratiti“. I ako bismo analizirali malo to praćenje na društvenim mrežama lako bismo mogli uočiti kako se današnji čovjek, naročito to ponekad vidimo kod mladih, ostvaruje u odnosu prema onome koliko ima sljedbenika, pratitelja, lajkova.
Koga trebam zapratiti?
Idemo vidjeti što to znači slijediti nekoga. Slijediti prema hrvatskom jezičnom portalu znači hodati za nekim, paziti na koga, ugledati se u koga. Nismo li se doista ugledali na onoga koga slijedimo na našim društvenim mrežama, ne želimo li hodati za njima jer nam se čini kako imaju sretan i ispunjen život? U toj osobi možda tražimo primjer života kakav sami želimo imati. U konačnici, i sami želimo imati sljedbenike jer nam oni na neki način potvrđuju da je ispravno to što činimo.
Na ovakav se način možemo lako okrenuti od Boga jer u sebi ili u drugome promatramo „boga“ kojega želimo slijediti. Kao da zaboravljamo kako je jedan istinski poziv koji nam nudi puninu i ljepotu života u Bogu. Stoga nas i današnje evanđelje želi vratiti na izvor koji trebamo slijediti, koji trebamo zapratiti i u kojemu ćemo prepoznati puninu i istinsku ljepotu života. Pozvani smo slijediti onoga koji za sebe kaže da je Put, Istina i Život.
Bog ne gleda na ono loše, već na ono dobro
Da bismo mogli slijediti Isusa prvo što iščitavamo iz današnjeg evanđelja jest da moramo biti pozvani. Dok je prolazio pokraj Galilejskog jezera, Isus je vidio Šimuna i Andriju, Jakova i Ivana i uputio im poziv da pođu za njim. Prije nego što su krenuli za njim, oni su pozvani. Nameće nam se pitanje poziva li Isus i danas tebe i mene? Kako znamo da smo pozvani?
Kada je riječ o pozivu mi ćemo često gledati svoje nesavršenosti, grijehe i slabosti. Pomislit ćemo da moramo biti najsposobniji, najbolji, najsvetiji da bismo bili pozvani od Isusa. Možda ćemo poput Jone svim silama pokušati izbjeći Božji poziv jer nas Bog šalje ondje gdje ne želimo ići. Možda ćemo poput Mojsija misliti kako nismo dovoljno prikladni, da imamo toliko mana da se Bog s nama ne može poslužiti. Pomislit ćemo kako ima daleko pametnijih i sposobnijih od nas. Međutim, današnje nam evanđelje pokazuje da je Božji poziv upućen svakom čovjeku. Čovjek koji je prosječan, čovjek koji ima svoj uobičajen posao, čovjek koji živi svoju svakodnevicu poput ovih učenika. Bog ne gleda kao što mi gledamo. Mi ćemo gledati na ono loše u nama, a Bog gleda na tvoje talente i darove koje želi iskoristiti za izgradnju svoga kraljevstva.
Napraviti preokret
Drugo što je potrebno da bismo slijedili Isusa je obratiti se i vjerovati evanđelju, radosnoj vijesti. Obratiti se znači ostaviti dosadašnji stil života, napraviti preokret. Nisu li to isto učinila ova četvorica učenika? Šimun i Andrija napuštaju ribarenje, ono što su činili svakoga dana. Moguće da im je svaki dan bio isti, da su htjeli jednu novinu u svome životu. Nećemo li i mi reći kako nam je svaki dan isti, da želimo nešto novo. Kao i ovi učenici, tako i mi trebamo učiniti preokret u svome životu. Šimun i Andrija i dalje ostaju ribari – to znači da ni mi ne moramo dati otkaz na radnome mjestu jer želimo slijediti Isusa. Međutim, Isus želi da na svome radnome mjestu unesemo još više ljubavi kako bi drugi prepoznali Krista. Na taj se način Isus služi našim talentima i darovima kako bi po nama izgrađivao bolje i pravednije društvo.
Vidimo drugu dvojicu, Ivana i Jakova koji ostavljaju svojega oca. Možemo reći kako napuštaju svoju navezanost, sigurnost i ovisnost koju imaju u ocu i kreću u novu avanturu. I mi smo pozvani napustiti ono čega se najviše držimo. Preispitajmo danas svoju navezanost: što je to ono za što se grčevito držimo i što nam je teško pustiti? Bog od nas traži da pustimo svoje ovisnosti zbog kojih se bojimo pustiti Boga u svoj život. On želi zajedno s nama surađivati i graditi.
I ti si pozvan biti u Božjem timu
Upravo se u tome krije smisao Isusova poziva. On želi oformiti tim ljudi koji će mu pomoći u toj izgradnji Kraljevstva. Ne trebamo biti vrsni građevinari, ne trebamo biti bezgrešni jer to ni ne možemo budući da smo ranjeni grijehom. Jedino što on od nas traži je raspoloživo srce za suradnju.
Na taj ćemo način ostvariti puninu života na koju smo pozvani, a to je ono čemu težimo – da budemo prihvaćeni. Ako slijedimo Isusa tada ćemo prvo poželjeti biti kao on, što je čežnja našega srca, biti slika Božja. I drugo, ako slijedimo Isusa tada će nam biti ispunjena ona potreba za prihvaćanjem jer smo prihvaćeni od Boga koji nam govori: hajde za mnom. Nije li to poziv koji nam pokazuje da nas Bog prihvaća i računa na naše talente?
vlč. Mario Žigman