Predragi,
Što je ono što vam prvo padne na pamet kada čujete riječ „čist“? Možda sada kako živimo u vrijeme povećane higijene pomislimo na čistoću ruku, čistoću čaše, možda čistoća stana. Netko će možda pomisliti na tjelesnu čistoću, a drugi će opet pomisliti na čistoću našega grada, mjesta. Mogli bismo nabrojati mnogo asocijacija na riječ „čist“.
Međutim, današnje evanđelje govori o čistoći čovjeka iznutra i izvana. Ne mislimo pri tome na onu tjelesnu čistoću kada smo se okupali i postali čistima, već mislimo na čistoću po kojoj nas je Bog učinio takvima. Kada nas je stvarao učinio nas je savršeno čistima. Kako to znamo? Po tome što smo bili u njegovoj prisutnosti, zajedno s njime čovjek je hodao vrtom. Međutim, čovjek se svojim neposluhom prema Bogu spotaknuo, upao u blato i uprljao se. Poput malenog djeteta kada se spotakne i padne na zemlju te se nije sposobno samo očistiti, već trči majci – tako je i nama potreban Onaj kojemu ćemo nakon našega pada potrčati da nas očisti.
Nije li se to dogodilo i s gubavcem iz današnjeg evanđelja koji je došao pred Isusa, pao ničice pred njega i molio ga za očišćenjem? U duhovnom smislu pronaći ćemo kako je guba simbol grijeha. Poput tjelesne gube koja je izolirala čovjeka od društva i Boga (jer ne može ići u Hram) tako na jednak način djeluje i grijeh. Zbog toga ovaj gubavac dolazi pred jedinoga koji ga može očistiti. Odakle mu ta saznanja evanđelist ne donosi. Međutim, zanimljiv je njegov pristup kada kaže: „ako želiš, možeš me očistiti“. On ne postavlja zahtjeve jer zna da za njih nema osnove, nego izriče svoju vjeru u Isusovo milosrđe. Gubavac vjeruje da ga Isus može ponovno vratiti u obitelj, na posao, među prijatelje, u Hram. Želio je biti čist, želio je ponovno biti čisto Božje dijete.
Na takvu želju i čežnju Isus ne ostaje ravnodušan već pokazuje suosjećanje i samilost. Isus je ganut čovjekovom slabošću i svojom jakošću hita da mu pomogne. Nije li to isto ono što je pokazao kada je odlučio postati čovjekom, jer ne želi da nijedan propadne, nego da se svi spase (usp. Iv 3,17). Iskustvo nam pokazuje da je grijeh onaj koji nas izolira ponajprije od nas samih, od ljudi, i u konačnici od Boga. Svojim smo grijehom poput ovog gubavca. Grijeh se poput gube postepeno širi, zauzima nas i zasljepljuje da više ne možemo vidjeti Boga i čovjeka do sebe. Što više čovjek ustraje u grijehu on sam sebe stavlja u izolaciju – udaljuje se od Boga i bližnjega, dopušta grijehu da izjeda ono iznutra, da uništi ono što on jest – slika Božja. Jednostavnim dodirom Isus liječi čovjekovu gubu. Ne samo da je tjelesno očišćen već i duhovno. Isusov dodir preobražava i ponovno vraća u stanje koje smo imali prije nego smo se spotaknuli i udaljili od Boga i čovjeka.
Zbog toga je potrebno da prepoznamo svoju grešnost, da uočimo svoja spoticanja i poput djeteta potrčimo Ocu koji poput majke širi ruke da bi nas zagrlio i očistio od blata našega grijeha. Kao što se ne osjećamo ugodno kada smo prljavi i čekamo da se što prije istuširamo, tako smo i u duhovnome smislu nezadovoljni sobom, svojim životom, sve dok se ne istuširamo božanstvenom kupkom. Svjesni da se ne možemo sami očistiti nego ovisimo o Božjem dodiru ne bojmo reći Isusu da očisti naše misli, riječi i djela. Uđimo u Božju kupku milosrđa, praštanja i ljubavi. Znajmo da Bog odlučuje pružiti ruku i dotaknuti naš život ne jednom, već više puta kako bismo mogli biti čisti. To je Radosna vijest – dar za novi početak.
vlč. Mario Žigman