Predragi,
U vremenu pandemije većina nas je imala iskustvo samoizolacije te smo tako mogli osjetiti barem dio onoga kako se osjećao gubavac iz današnjega evanđelja. Ipak, neki su doista imali taj osjećaj u punini jer su snažno iskusili napuštenost i izoliranost. Dok sam išao u blagoslov obitelji znao sam čuti starije koji su se požalili govoreći: velečasni, unazad godinu dana nitko mi nije došao. Iako je danas nešto drugačije shvaćena izolacija, ipak je to osjećaj jednakog intenziteta. U Isusovo vrijeme bolest gube nije bila strana te su zbog sprečavanja daljnjega širenja bolesti, takve izolirali iz društvenoga života, zapravo takvu osobu smatrali su mrtvom.
Ova je bolest malo pomalo zahvaćala čitavog čovjeka, a rezultirala je često smrću. Kroz ovu bolest čovjek je još jednom prepoznao svoju nemoć, krhkost i ograničenost. Sigurno da su poduzimali sve kako bi se ponovno vratili u zajednicu. Međutim, često bezuspješno. Bolest je to koju se, kao i sve ostale bolesti, često promatralo kao odvojenost od Boga, odnosno, kazna za grijeh.
Unatoč tome što je danas ova bolest izlječiva i dalje postoje oboljenja od iste. Zbog toga svjetska zdravstvena komora daje besplatno liječenje protiv te bolesti kako bi se spriječila njezina smrtnost. Ipak, postoji znatno veća guba od ove tjelesne, to je duhovna guba grijeha.
Što mislim pod time? Djelovanje i širenje grijeha jednako je kao i kod gube. Naime, poput gube koja je zahvatila čovjeka i rezultira smrću, tako je i grijeh onaj koji zahvaća čitavoga čovjeka. Prvo se pojavi kao pjega koja se počinje širiti. Na primjer: ako sam u prilici ukrasti 50 kn da nitko ne primijeti i to učinim, sljedeći put htjet ću više i tako će se mala pjega proširiti i zahvatiti cijeloga mene. Isto je i s drugim grijesima. Čak štoviše, rekao bih da je guba grijeha veći stupanj gube jer zahvaća cjelovitog čovjeka. Ne samo naše tijelo, već duh, dušu i tijelo. Nadalje, grijeh nas poput gube izdvaja iz zajednice. Kada griješimo mi izlazimo iz one zajednice svetih i bavimo se samima sobom. No, ni tu se ne zaustavljamo jer se grijehom udaljujemo od Boga i kidamo obiteljsku vezu s njime. U konačnici, svaki grijeh ima razorne posljedice, a rezultat grijeha je smrt.
Sada kada smo postavili ovu dijagnozu svatko će od nas priznati kako je zaražen gubom grijeha. Može nam se činiti kao da nema lijeka za tu bolest, osobito kada vidimo da stalno padamo pod istim grijesima. Međutim, danas pored nas prolazi Bog koji nas želi ozdraviti. No, postavlja se pitanje želimo li to ili nam to naš ponos ne dopušta. Mi smo često ponosni na sebe i ne želimo priznati svoju bolest i zaraženost. Zbog toga bih rekao kako od gubavca iz današnjega evanđelja možemo naučiti nekoliko stvari.
Prvo što učimo, a to je da priznamo svoje stanje i svoju nemoć. Baš kao što gubavac svjestan svojega stanja dolazi pred Isusa onakav kakav on jest, sa svojom gubom, nečist, tako smo i mi potrebiti priznanja svoje nečistoće, svoje gube kako bismo stali pred Isusa onakvima kakvi jesmo, jer samo tako možemo biti u stanju zatražiti ozdravljenje. Ne možemo ozdraviti ako ne kažemo Isusu svoju bolest. Ponekad ćemo tako u sakramentu ispovijedi prešutjeti neki grijeh jer se stidimo ili ćemo ga zakamuflirati jer se bojimo što će svećenik misliti o nama, a onda ćemo se pitati zašto nismo ozdravili. Potrebno je izreći što je to čime smo zaraženi kako bi nas Isus mogao dotaknuti i ponovno vratiti u zajednicu.
Drugo što učimo jest biti ponizan i pasti pred Boga kao i ovaj gubavac: ako hoćeš možeš me očistiti. Jeste li se ikada našli u beznadnoj situaciji? Je li vam se ikad činilo kao da iz vaše situacije ne postoji nikakav izlaz? Ako jeste, tada se možete poistovjetiti s ovim gubavce. Poput njega i mi bismo trebali zauzeti ovaj stav prosjaka koji ovisi o Njegovoj milosti. Evanđelja nam jasno pokazuju da Bog neće pored nas proći, a da nas ne pogleda. Mi ćemo još pored prosjaka proći i okrenuti glavu, skrenuti svoj pogled od prosjaka i otići na drugu stranu. Međutim, Bog to ne čini. On je sažaljiv na naše potrebe. Naša patnja i bolest pokreću Boga kako bi nas dotaknuo i zacijelio jer je Isusu stalo do tebe i mene više nego što to možemo i zamisliti.
Treće, učimo doći Isusu s potpunim povjerenjem. Vjerujem da ste primijetili odlučnu vjeru ovoga gubavca. On nije rekao Isusu: Isuse, jel’ ti mene možeš očistiti? On je znao da Isus može. Bezrezervno je vjerovao u snagu njegove riječi, njegova dodira. Njegova je vjera jednostavna, ponizna i odlučna. To je vjera kakvu Bog traži i danas od svakoga od nas. Iako nam se može činiti da smo nemoćni, da smo u teškom grijehu, da se nalazimo u beznadnoj situaciji iz koje ne možemo izići, treba znati da ako idemo s Bogom on preokreće našu stvarnost i pokazuje nam izlaz iz naše nemoći. Dođimo danas pred Boga i predajmo mu sebe, svoj život, svoju bol, svoju gubu i zamolimo ga: Gospodine, ako hoćeš možeš me očistiti.
vlč. Mario Žigman