Mnogi od nas imaju neku nakanu s kojom dolaze na svete mise. Mnogi dugi niz godina mole na tu posebnu nakanu i možemo reći da čekaju na Gospodina da im se smiluje, da usliša njihovu molitvu u onom trenutku kada je za njih najbolje. S druge strane, i ako naša molitva ne biva uslišana tražimo od Gospodina da nam pomogne kako prihvatiti situaciju u kojoj se nalazimo.
To je ono što su činili i Isusovi učenici. Oni su čekali da se ponovno susretnu s Božjom intervencijom. Zapravo, čine ono što im je sam Isus po ženama rekao: da pođu u Galileju, jer će ga ondje susresti.
Galileja, kako sam jednom već spomenuo, je mjesto gdje ćemo susresti Boga. To ne znači da moramo otići u Svetu zemlju, već Galileja predstavlja životnu sredinu učenika. Oni su se tamo rodili, tamo su živjeli, radili. Zapravo, Galileja danas je naša obitelj, naše radno mjesto, naša župna zajednica.
I dok smo u toj Galileji jednako kao i učenici suočavamo se sa neuspjesima na spomenutim područjima djelovanja. Katkada u obitelji ne uspijevamo imati onakve odnose kakve bismo htjeli. Možda ćemo i sebe kriviti jer nismo uspjeli na tome području. Ponekad na radnome mjestu ne uspijemo napraviti ono što se pred nas stavi, unatoč tome što uložimo sav svoj napor i trud. Možda bismo u župnoj zajednici htjeli da bude brojnija, da bude čvršća u zajedništvu. Međutim, i na tome području katkada doživljavamo svojevrsni neuspjeh uviđajući kako još uvijek ima puno prostora za napredak. Poput učenika i mi ne uspijevamo u svome životu imati ulov kakav bismo željeli. Međutim, u tim trenutcima dolazi Isus kojega na prvu ne prepoznajemo.
Koliko smo imali situacija u svome životu da smo se možda pitali kako će to biti, čini nam se kako to nećemo uspjeti, a na kraju sve ispadne na dobro. I na prvu ne primijetimo da je to Božje djelo, dok se malo ne udaljimo te shvatimo i kažemo: vidiš, ovdje je Bog bio na djelu.
Isus je uvijek tu uz nas i to nikada ne trebamo zaboraviti. No, svaki naš posao bit će uspješan samo ako budemo išli s Gospodinom. Pa i onda kada naiđemo na neuspjeh, s Gospodinom se on pretvara u uspjeh. Sjetimo se, bez njega ne možemo učiniti ništa – kako nam on sam govori. No, kako zadobiti Božji blagoslov? Što je potrebno učiniti?
Mi često mislimo da trebamo zaslužiti Božju milost nekim svojim posebnim zalaganjem kojim bismo osvojili Božje srce. Međutim, Bog u današnjem evanđelju pokazuje da je blagoslov dar koji primamo, a na nama je hoćemo li primiti taj dar ili ga ostaviti.
Učenici su se osvjedočili o taj dar. Mogli su misliti kako sada, nakon što su susreli Uskrsloga slijedi prijekor jer svi su ga napustili. No, on iznenađuje. On dočekuje svoje učenike, a i nas danas, nakon životnih neuspjeha i pokazuje nam svoju ljubav dajući nam više nego što zaslužujemo. Njegova ljubav i dalje se nastavlja kroz služenje i potpuno darivanje.
Ne moramo razmišljati o tome što nam je činiti da bismo osvojili Božje srce. Mi smo već jednom osvojili njegovo srce, a to je bilo onda kada nas je odlučio stvoriti, a vrhunac njegove ljubavi vidimo u potpunom predanju na drvetu križa. No, to ne znači da ću ostati zatvoren u samome sebi. Jer prava i istinska ljubav, koja od Boga dolazi, želi se dijeliti i darivati drugome. Kao što je Bog podijelio svoju ljubav s nama, tako smo i mi pozvani dijeliti ljubav.
Preispitajmo se danas kakva je naša ljubav prema Bogu i drugima. Je li ona zatvorena u sebe? Ako jest, tada ju pred Gospodinom pročistimo kako bismo ljubili na način kako je on nas ljubio. Tada će i naš ulov biti neočekivan.
vlč. Mario Žigman