Predragi,
Jučer smo slušali kako farizeji zajedno s herodovcima smišljaju kako da optuže Isusa. Izvještaj što smo ga danas čuli može u nama izazvati osjećaje oduševljenosti s jedne strane, dok s druge strane osjećaj zbunjenosti. Oduševljenost jer vidimo gomilu koja je slijedila Isusa, a zbunjenost jer vidimo Isusa koji se povlači. Može nam se činiti kao da bježi od ljudi. Možda se boji?
Suosjećajan poput Krista
Idemo vidjeti što se krije u jednome, a što u drugome. Prvo vidimo gomilu koja je slijedila, masa koja traži ozdravljenje. Isus možda nije bio prepoznat kao Mesija, ali su ga mnogi prepoznali kao jedinoga koji im može dati izlječenje i osloboditi ih od duševnih i tjelesnih bolesti. Neki ga slijede iz očaja, jer im nitko dosada nije pomogao u njihovoj bolesti, dok drugi doista u Isusu prepoznaju Božjega čovjeka. No svi su oni u njemu prepoznali onoga tko se sažali nad mnoštvom, tko im iskaza samilost.
Toliko smo puta vidjeli Isusa koji se sažalio nad mnoštvom. Nije li to ono što nam je potrebno i danas? I danas u crkvi tražimo Isusa koji će se sažaliti nad našim životom, nad našim potrebama, bolestima, strahovima. I danas u crkvenim službenicima i u vjernicima želimo vidjeti empatiju prema čovjeku koji trpi, čovjeku kojemu je potrebna pomoć. Ne čini li nam se katkada da u crkvi i društvu nedostaje takva empatija? Međutim, vrijeme u kojemu živimo ipak pokazuje da je naš čovjek još uvijek suosjećajan. Još uvijek ima ono božansko u sebi, a ono se krije u riječima: sažali se nad njima. I naš se narod sažalio nad onima koji su stradali potresom.
No, današnje nas evanđelje poziva da sažaljivost i suosjećajnost ne pokazujemo samo u teškim trenucima, već svakoga dana da živimo na način da drugima budemo na pomoć, ohrabrenje. Da drugima poklonimo osmijeh, radost i pogled pun ljubavi. To nećemo moći ako sami ne budemo imali oslonac u Kristu. Stoga prvu poruku evanđelja koju pronalazim krije se u pozivu da nasljedujem Krista na način da budemo odraz njegova lica u ovome svijetu.
Zar se Isus bojao?
Drugo nad čime možemo zastati u današnjem evanđelju, a što nas malo i zbunjuje je pitanje: zar se Isus bojao? Vidimo Isusa koji se udaljuje od Sinagoge i povlači se. Može se dobiti dojam kao da bježi od mnoštva kako ga ne bi pogubili. Je li ovdje riječ o strahu? Naravno da nije. Isus je bio svjestan da još nije došao njegov čas, da još mora biti s narodom. Kada dođe njegov čas odlučno će ga prihvatiti i krenuti prema Jeruzalemu, prema Golgoti. Jedino kod koga je prisutan strah jesu nečisti duhovi koji ga prokazuju. Prepoznaju u Kristu Boga i drhte pred njim. Štoviše, oni pred njim drhte i padaju znajući da im je došao oduzeti ono što su Sotonine laži ukrale. Što je to? Ljudsko dostojanstvo, ljudsko srce koje pripada Bogu.
Stoga druga poruka evanđelja donosi nam ohrabrenje i snagu da se pred Bogom ne moramo bojati, imati onaj strah koji nas paralizira i ruši, već da, ako smo s njime povezani u molitvi, jedini koji se ima bojati je Zli koji nas želi navesti na grijeh. Grijehom Zli nam krade ono Božje u nama. Krade nam empatiju i blizinu s Bogom. Odlučujući se za Božju blizinu u sakramentu euharistije i ispovijedi, Zli pada, dršće jer je kraj njegova vremena. Bog vraća ono što je Zli ukrao.
Gdje sam ja?
Neka nam ovo vrijeme šutnje i tišine bude vrijeme promišljanja o tome koliko smo slični Kristu kroz prizmu suosjećanja i empatije prema drugome. Treba li se dogoditi neki potres ili bolest da bismo se suosjećali s onim pored sebe ili i sada imam priliku pokazati ljubav čovjeku pored sebe? Živimo u vremenu kada se ne obaziremo na drugoga. Sada je pravo vrijeme da pokažemo susretljivost i drugome uputimo osmijeh, lijepu riječ ili pogled pun ljubavi. I drugo, preispitajmo sada svoj strah. Što je to ono čega se bojimo? Predajmo to Bogu i ne dopustimo da nas strah paralizira jer nas njime Zli želi oteti i udaljiti od Boga. Bog nas vraća k sebi.
vlč. Mario Žigman