Predragi,
Nisu li snažne riječi koje je Otac rekao kada je Isus izišao iz rijeke Jordan: Ti si sin moj Ljubljeni. U njemu mi sva milina. Nisu li to riječi koje bi svatko od nas htio čuti od Boga? Ovo su riječi potvrde. Bog potvrđuje Isusa svojim. Današnji blagdan Krštenja Gospodinova i nas poziva da promislimo o značenju našega krštenja za život. Toliko puta ovome sakramentu znamo pristupiti na tradicijski ili površan način, ili možda kroz prizmu police osiguranja (za svaki slučaj da se osiguramo od vječne osude), bez da gledamo na ono što je ovaj sakrament u sebi.
Naš identitet
Iako je naše krštenje drugačije od Ivanovog, ipak ono ima sličnosti koja se očituje u srodstvu. Po krštenju mi smo „posvojeni“ od Boga. Postali smo Božji sinovi i kćeri. Na taj način Bog je i nama rekao: Ti si sin moj, ti si kći moja, u tebi mi sva milina.
Tako postajemo svjedoci Božje milosti, svjedoci smo onoga što je oku nevidljivo. Sakrament krštenja na vidljivi znak pokazuje nevidljivu Božju milost i prisutnost. I nećemo ga u potpunosti razumjeti jer ono ostaje otajstvo. Zbog toga je potrebno da si često dozivamo u svijest veličinu i radost toga otajstvenoga događaja od kojega se tako lako znamo udaljiti i zaboraviti ga. Možda imamo fotografije sa svoga krštenja, pokušajmo ih potražiti, pokušajmo pronaći uspomenu ili krsnu svijeću i posvijestimo si taj veliki i radosni događaj koji nam govori čiji smo i kome pripadamo, a to je da smo Božji i da jedino njemu pripadamo. Po krštenju mi smo primili od Boga svoju osobnu iskaznicu, Bog nas identificira i potvrđuje naš identitet koji nam govori da smo njegova djeca: sinovi i kćeri.
Rušenje temelja našeg identiteta
Međutim, koliko puta nam se možda znalo dogoditi da se ne osjećamo kao Božja djeca? Možda se ne osjećamo voljeno ili čak vrijednima da budemo voljeni. Možda nas i danas progoni onaj osjećaj neželjenosti koji se produbljuje mislima o tome da nismo dovoljno mršavi, da nismo dovoljno privlačni, da smo možda prestari i time samo na teret onima oko sebe, poželimo možda da nas nema, da nismo dovoljno pametni i mogli bismo nabrajati mnoge misli koje nas znaju odvlačiti od onoga temeljnog identiteta. Ovakve nas misli napadaju i optužuju da nismo pogodni biti Božji sinovi i kćeri jer smo ograničeni i grešni. Čini nam se kao da Bog takve ne treba. Ipak, trebamo znati kako je riječ o primitivnim glasovima, glasovima koji dolaze od Sotone koji nas želi odvojiti od one milosti koju smo primili po krštenju. Zbog toga nam stvara lažnu sliku o nama. Želi razrušiti temelj našeg identiteta koji smo primili po krštenju. Zbog toga nas današnji blagdan, kao i blagoslovljena voda, želi podsjetiti na čvrsti temelj koji je nerazrušiv jer Boga smijemo zvati svojim Ocem. Zbog toga se potrebno prisjetiti da svoju kuću ne gradimo na pijesku, nego na čvrstome temelju.
No kao što kada gradimo kuću, prvo što je potrebno napraviti jest čvrsti temelj da ju ne bi srušila oluja ili potres, tako je i u duhovnome životu. Po sakramentu krštenja mi primamo onu istinsku stabilnost koja neće dopustiti da se kuća našega života uruši. Taj ćemo temelj učvršćivati svojim življenjem kako nas nijedan vjetar ili životni potres ne bi oborio, jer je Bog za nas. On je onaj koji nas čuva i ne želi da ijedan od nas propadne. Tu sigurnost imamo ukoliko budemo ispunjali Božju pravednost.
Učvršćivanje temelja ispunjajući Božju pravednost
A što je to Božja pravednost? Sv. Bernard iz Clairvauxa kaže kako je Božja pravednost drugačija od naše. Naša govori kako je potrebno dati svakomu svoje. I to je dobro. Međutim, Krist objavljuje drugačiju pravednost koju sv. Bernard promatra na slijedeći način: smatrati sebe manjim od sebi jednakima te se poistovjetiti s manjima od sebe. Po svome primjeru Isus nam pokazuje da je Božja pravednost u tome da budemo otvoreni drugome, da drugome idemo ususret jednako kao što je on nama došao ususret. On postaje malen, jednak nama kako bismo mi postali veliki.
No mi se često, zbog svoje oholosti, znamo uzdizati iznad ljudi, pa onda da bismo potvrdili svoju veličinu navodimo titule, uspjehe i dostignuća koje imamo da bi nam se ljudi divili. Isus nas danas uči kako je potrebno biti malen, da se ne uzvisujemo nad drugim jer kad smo maleni onda smo veliki u Božjim očima. Pustimo danas Isusa u svoj život i učimo se njegovoj poniznosti, ne dopustimo Sotoni da razruši temelje našeg identiteta po kojemu i mi čujemo glas Oca koji govori: Ovo je sin moj, kći moja ljubljen/a. U njima mi sva milina.
vlč. Mario Žigman