Predragi!
Mi smo ljudi jako znatiželjni, a naročito nam je utkana želja saznati budućnost, odnosno saznati ono što nam dolazi. Zbog toga postoji veliki interes kada govorimo o posljednjim stvarima te o kraju svijeta. Većina želi znati kada će i kako to biti. O tome je Isus progovorio u današnjem evanđelju. I doista, Isus govori o onom danu kada će ponovno doći u slavi i sili. Međutim, dok sam razmišljao o tom evanđelju nametnuo mi se još jedan kraj svijeta, a to je onaj duhovni.
Ne znamo kada će svijet doživjeti svoj kraj, ali sigurno da bi svatko od nas ovdje prisutnih mogao govoriti o onim trenutcima kada je rekao: moj se svijet srušio. Bile su to priče o gubitku i tuzi, priče o razočaranju i neuspjehu, priče o grijehu i krivnji, priče o neostvarenim snovima i nadama. Nismo li se pronašli u nekom od tih trenutaka? Kada nas zadesi neka tragedija ili nevolja, ne kažemo li da nam se svijet srušio?
Kraj svijeta je tvoja i moja priča. To je priča svake generacije. To je priča kozmičkih razmjera, koja uključuje sunce, mjesec i zvijezde, huku mora i valova. Ovdje ne mislim toliko o doslovnom, fizičkom kraju svijeta koliko o kraju našeg unutarnjeg svijeta. Nije riječ samo o tome što se događa oko nas, već je riječ i o onome što se događa u nama, u našem duhovnome svijetu. Vanjski znakovi koji tome prethode i o kojima Isus govori u današnjem evanđelju upućuju i na unutarnju stvarnost. Razmislite o danu kada vam se svijet srušio. Gdje ćete ga najsnažnije doživjeti? Zar ne u svome srcu, u svojoj utrobi. Toga dana zvijezde više nisu pokazivale put, a sunce nije nudilo ni svjetlost ni toplinu. Naš je razum bio ispunjen zbunjenošću, a srce slomljeno. Nismo li u tako teškim trenutcima imali osjećaj straha i nesigurnosti? Za nas je taj dan izgledao kao kraj. Međutim, Isus ove znakove ne tumači na takav način. Kada nam se svijet sruši, nije vrijeme da padnemo ili da spustimo glave i očajavamo. To je, kaže Isus, vrijeme da ustanemo i podignemo svoje glave u iščekivanju i nadi. To je dan kada se približava naše oslobođenje i otkupljenje.
I ne možemo onda govoriti samo o konačnome kraju svijeta, već je riječ i o našem svagdanjem kraju našega svijeta koji katkada proživljavamo u svojoj nutrini. To je onda kada se naš svijet ruši, kada se suočavamo s gubitcima, kada se u našem životu trese tlo pod nogama i sve pada. Isus želi da u tim trenutcima prepoznamo njegovu snagu i moć. Vjerujem da ste mnogi osjetili tu snagu kada se vaš svijet srušio. Toliko sam puta slušao ljude koji pričaju o teškim trenutcima koji su ih zadesili. Mnogi od njih su tada spoznali Boga i ustvrdili da im je on dao potrebnu snagu kako bi mogli nadići bol koja ih je pogodila. Bez Boga, kažu, ne bi moli izdržati.
Stoga, kraj našega svijeta je poput stabla koje počinje pupati. Čim vidimo lišće znamo da se bliži proljeće, dolazi nova sezona. Svaki kraj prepušta mjesto novom početku. No, to ne čini kraj lakšim ili manje bolnim, ali ga čini podnošljivijim jer se punimo nadom i iščekivanjem. Vidite, Isus ne govori kada će se išta od ovoga dogoditi, samo da će se dogoditi i da trebamo biti spremni. Ne možemo kontrolirati niti birati kada ili kako će nas svijet završiti, ali ono što možemo je da možemo birati i kontrolirati svoj odgovor i spremnost za taj kraj. O tome nam govori vrijeme adventa.
Naš ulazak u advent govori nam o dvije stvarnosti: naš će svijet završiti i naše se otkupljenje bliži. Budući da živimo između te dvije stvarnosti potrebno nam je ono iščekivanje i budnost na koju nas adventsko vrijeme na poseban način poziva. Razlog zbog kojega možemo čekati i biti budni je taj što je Bog uvijek vjeran i ispunjava svako obećanje koje nam daje. Bog će doći k nama. Zanimljivo mi je za primijetiti kako ćemo mi često govoriti o kraju svijeta, ali kad Bog govori, on onda govori o svome dolasku.
Stoga bih rekao da naš duhovni hod u došašću nije priprema za kraj, nego priprema za naš susret s Isusom. No, da bismo se susreli s Isusom trebamo ostati budni. Nemojmo dopustiti da nas zavedu površni stilovi života. To nam se lako može dogoditi jer vidimo, Isus kasni, spor je u svome dolasku. Tako se lako možemo prepustiti tome da naša srca otežaju u proždrljivosti, pijanstvu, brigama. Biti budan znači živjeti u molitvi. Vjerujem da ste to mnogo puta doživjeli kada ste bili ustrajni u postojani u molitvi da tada grijeh nije imao pristup vašem srcu. Međutim, kada smo posustali u molitvi tada smo tako lako pali pod utjecaj grijeha i u njemu se valjali. Zašto? Jer kad nemamo molitvu tada se uspavamo i zavedemo se Sotoninim zamkama koje nam podmeće. Neka nas i ova prva nedjelja došašća pozove na tu budnost kako bismo uspravno i hrabro hodali uzdignute glave jer dolazi vrijeme našeg otkupljenja.
vlč. Mario Žigman